Prvoga studenog navršit će se trideset godina otkako sam za stalno napustio Sarajevo i počeo predavati na Pravnom fakultetu u Rijeci. Otada sustavno ne pratim prilike u Bosni i Hercegovini, a to nosi opasnost da na parcijalnim i usputnim saznanjima stvaram općenite i dalekosežne zaključke. Umjesto toga polazim od činjenice da je većina ovdje prisutnih kvalificiranija od mene da govori o današnjem položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i o načinima kako postići jednakopravnost svih triju skupina u jednakim šansama i u odlučivanju u političkim tijelima.
Ali valjda neću pogriješiti ako ustvrdim da je glavni uzrok neravnopravnom položaja Hrvata postojanje Republike Srpske na 49% teritorija čitave te države, te stalno nastojanje bošnjačkih političkih elita da nametnu većinsko odlučivanje, ako ne u čitavoj toj državi, onda makar u Federaciji. Navest ću nekoliko podataka samo na prvu temu.
Hrvatska je svojedobno dugo čekala da postane članicom Vijeća Europe, a danas još dulje čeka ulazak u Europsku uniju. Tu je ona zaostala ne samo za Slovenijom, Poljskom i Madžarskom, nego i za Bugarskom i Rumunjskom. Mi i danas plaćamo grijehe pogrešne Tuđmanove politike upravo u Bosni i Hercegovini. U proljeće 1992. Sjedinjene su Države priznale neovisnost Hrvatske nakon većine drugih država, pa i Ruske Federacije (17. veljače). Amerika je postavila Hrvatskoj uvjet da prethodno prizna Bosnu i Hercegovinu u njezinim granicama, i tek je potom priznala obje države zajedno 7. travnja te godine. A nakon što su 22. svibnja iste godine Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedno postale članicama Organizacije Ujedinjenih nacija, politička neovisnost i teritorijalna cjelovitost svih njih zagarantirane su člankom 2. točka 4. Povelje. Bilo je pogrešno upuštati se u pregovore sa Srbijom o Bosni i Hercegovini bez legitimnih predstavnika Bosne i Hercegovine. A nakon što se kontrola Vlade u Sarajevu svela na prijestolnicu pod opsadom, te potom na zenički i tuzlanski region uz dio Hercegovine i bihaćki džep, i Zagreb i Beograd su smatrali da Bosna i Hercegovina kao država više ne postoje. To je bila sasvim pogrešna procjena. Šešelj je zagovarao novu granicu Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, a predsjednik Tuđman granicu efemerne Banovine Hrvatske koja je trajala oko godinu i pol dana između kolovoza 1939. i 6. travnja 1941. Ta je granica podijelila Bosnu i Hercegovinu, a uzimala je kao osnovu samo odnos Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca u pojedinim općinama. Muslimane je ignorirala kao da nisu postojali.
Naime u međunarodnim se odnosima događa da u nekim državama nestane središnje vlasti, ali da se to ne tumači nestankom države u pitanju. Nakon Drugoga svjetskog rata to se događalo u Libanonu, u Kambodži, u Albaniji, te u nekim afričkim zemljama poput danas Somalije. Ali strane države nastavljaju održavati diplomatske odnose s vladom koju smatraju legitimnom a koja je izgubila nadzor nad čitavim svojim teritorijem. Te države zadržavaju svoje mjesto u Ujedinjenim nacijama i u drugim međunarodnim organizacijama sve dok se ne stabiliziraju. To se dogodilo i s Bosnom i Hercegovinom, a taj se razvoj događaja morao unaprijed predvidjeti.
Prije nego što se osvrnem na položaj Republike Srpske u međunarodnom pravu valja mi navesti da je Hrvatska u 1992. značajno pridonijela njezinoj konsolidaciji. U Ženevi je 30. rujna te godine bio postignut sporazum s predsjednikom Srbije Dobricom Čosićem o povlačenju Jugoslovenske armije i Jugoslovenske mornarice s Visa, Lastova, te s prostora od ušća Neretve do Prevlake koja je privremeno došla pod međunarodni nadzor. Upravo u to vrijeme brojčano jači Hrvatska vojska i Hrvatsko viječe obrane povukli su se iz Bosanske posavine i minirali su most na Savi kod Bosanskog Broda. Otada su bile uspostavljene čvrste linije obrane srpskih snaga koje je bilo teško poraziti i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Ni na Daytonskoj konferenciji u 1995. ništa se bitno u tome pogledu nije moglo promijeniti.
Nakon pobjedonosne akcije Oluja u kolovozu 1995. Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane i Armija Bosne i Hercegovine razbili su srpske snage i mogli su osloboditi Banjaluku. Da se to dogodilo, Republika Srpska bi nestala kao što je upravo tada bila nestala i tzv. Republika Srpska Krajina. Amerikanci su zaustavili to napredovanje bojeći se s razlogom nove humanitarne katastrofe od možda milijun novih izbjeglica. Time su oni nenamjerno spasili Republiku Srpsku i otpočeli su pripremati pregovore za trajno zaustavljanje sukoba. Hrvatsko podunavlje mirno je reintegrirano, ali je postojanje Republike Srpske i određivanje njezinih granica bilo jedan od elemenata postizanja mirnoga rješenja za Bosnu i Hercegovinu.
Mir u Daytonu postignut 21. studenoga a formalno potpisan u Parizu 14. prosinca 1995, predviđa Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu dvaju entiteta: Federacije i Republike Srpske. Prema Ustavu koji je oktroiran kao Aneks 4. Općega okvirnog sporazuma, entiteti su stekli značajne autonomne nadležnosti, ali su vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska i monetarna politika i neki drugi poslovi, ostali u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Zajedničke su institucije: Parlamentarna skupština s Domom naroda i Zastupničkim domom, tročlano predsjedništvo koje ima u nadležnosti sve vanjske poslove države, Vijeće ministara, Stalni (vojni) komitet, Ustavni sud i Centralnu banku. Prema točki 3(a) članka III, „Sve vladine funkcije i ovlasti, koje po ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima“. A prema točki 2(a) istoga članka „Entiteti imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, sukladno suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“.
S obzirom na značajne isključive nadležnosti entiteta neki Bosnu u Hercegovinu nakon 1995. nazivaju konfederacijom. Ona makar formalno to nije. Historijske su konfederacije bile slobodni savezi već suverenih i međunarodno priznatih država koje su nastajale formalnim međunarodnim ugovorom kojim su prenosile neke od svojih nadležnosti zajedničkim organima. U tome suženom obujmu i sama je konfederacija bila subjekt međunarodnoga prava. Članice konfederacije imale su vlastite oružane snage koje su angažirale u kolektivnoj obrani drugih članica. Bosna i Hercegovina ima svoj ustav, a nakon njezina ustanovljenja oružane snage svih triju naroda su objedinjene.
Članak I. Ustava predviđa kontinuitet Bosne i Hercegovine s prijašnjom „Republikom“. U njemu se predviđa da ona: „nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država… sa svojim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica Ujedinjenih nacija, a kao Bosna i Hercegovina može zadržati članstvo i zatražiti prijem u organizacijama unutar sustava Ujedinjenih nacija, kao i u drugim međunarodnim ustanovama“.
Entiteti nisu subjekti međunarodnoga prava i nitko ih u svijetu nije takvima priznao. Čak i u vrijeme oružanih sukoba efemerne cjeline poput Republike Srpske Krajine, Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili Abdićeve Autonomne pokrajine zapadne Bosne, nisu priznale čak ni države koje su ih stvarale.
Ipak je ovaj savez bio nametnut trima narodima u svrhu okončanja sukoba kao najvećega zla i radi uspostave komunikacija na području čitave te države. Ali njegova logika počiva na pretpostavci da je legitimnim predstavnicima birača i vlasti vrhunski cilj održanje integriteta Bosne i Hercegovine, te u tu svrhu postizanje kompromisa kada se od njih traži jednoglasnost ili kvalificirana većina. Unatoč tomu, bez diktata međunarodne zajednice kompromisi se ne postižu. Republika Srpska nastoji izaći iz Bosne i Hercegovine i asimilirati se u Republiku Srbiju ukoliko se ne poštuju sva njezina prava prema Daytonskim sporazumima u njezinu tumačenju. Bošnjačka elita teži većinskom odlučivanju građana makar u okviru Federacije, što podrazumijeva i bošnjačku hegemoniju. Hrvati kao najmalobrojniji „konstitutivni narod“ bore se naprosto za opstanak, da ne budu svedeni na položaj nacionalne manjine. Politički predstavnici svake od tih skupina skloni su da blokiraju odluke u zajedničkim tijelima kada god netko drugi ugrožava njezina temeljna prava.
Članak X. Ustava predviđa: „Izmjene i dopune ovoga Ustava mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine donesenom dvotrećinskom većinom nazočnih delegata koji su glasovali u Zastupničkom domu“. Tako ni revizija propisa Ustava nije moguća ukoliko joj se predstavnici nekoga od triju naroda protive, što Bosnu i Hercegovinu stavlja u luđačku košulju i sprječava tu državu da provede neophodne reforme u svrhu njezina pristupanja Europskoj uniji i drugim integracijama.