srp
7

TURISTI UGLAVNOM JEDU UVOZNU HRANU, A TAKO ĆE I OSTATI JER RAD U POLJU GLEDAMO KAO POSAO NIŽEG RANGA - Intervju s predsjednikom Kluba znanstvenika prof.dr.sc. Ivom Grgićem

Postoje li podaci o tome koliko se hrane iz domaće proizvodnje plasira u hotele po Hrvatskoj?

 

– Nažalost, ne postoje službe­ni podaci o strukturi podrije­tla hrane koja se konzumira u hotelima te posljedično ni u cijeloj turističkoj industri­ji. Tako je to na tragu promi­šljanja nekih koji zagovaraju da to i nije nužno jer turizam “prodaje proizvode i usluge te u konačnici promišlja logikom dobroga gospodara”, a podrije­tlo hrane, pod uvjetom da za­dovoljava još i potrošača – tu­rista, treba biti važno nekome drugom. Ako je taj netko drugi državna administracija koja bi trebala promišljati šire od jed­nog sektora ili dulje od jedne godine, onda su oni i u pravu. Međutim, ako danas, u vreme­nu jednostavnog praćenja svih informacija, ne znamo koliki je udjel domaće hrane u turi­stičkoj potrošnji, nesuvislo mi se čine izjave “turizam je veli­ka prilika...”. Prema vlastitim istraživanjima, iz domaće pro­izvodnje pokriva se od 20 do 70 posto turističke potrošnje hra­ne, odnosno agregirano negdje oko 50 posto. Veći udjel je kod jaja, svinjskog mesa i nekih prerađevina, a znatno manji kod povrća i voća, kao i kod drugih vrsta mesa. U Hrvat­skoj se kroz turističku potroš­nju proda oko 15 posto doma­će proizvodnje, a ostatak tro­ši domaće stanovništvo, te se dio i izveze.

 

Pitam vas to zato jer mi je izvor iz jednog uglednog hotela s pet zvjezdica kazao kako oni, ne samo u sezoni, imaju i do 70 posto hrane iz uvoza. Čudi li vas to?

 

 

– Nisam iznenađen, ali mogu biti žalostan. Nisam iznena­đen jer Hrvatska je neto uvo­znik hrane i taj deficit se stal­no povećava, i bit će još i veći ubuduće. Kako bilježimo po­rast hotelskih kapaciteta, va­lja očekivati i porast potroš­nje hrane iz uvoza, iako se taj trend može i promijeniti. Jer u zadnje vrijeme sve je više, iako za sada stidljivo, i obr­nutih slučajeva koji mogu bi­ti primjer i putokaz za mnoge druge. Osobno ih poznajem i s veseljem mogu navesti ne­ke tvrtke članice Udruge bo­sanskih Hrvata “Prsten” koji, zahvaljujući “dodanoj vrijed­nosti zavičajne pripadnosti”, dobro surađuju u tome, tj. u proizvodnji hrane za turi­stičku potrošnju. Jer današ­nji poljoprivredni proizvođač treba biti tržišno orijentiran i, osim znanja kako proizve­sti, mora znati i kako proda­ti. Izravna prodaja hotelima, bez posrednika, podiže i njiho­vu cjenovnu konkurentnost. No, potrebno je istaknuti još jednu okolnost, a to je struk­tura hrvatskog turizma s ma­njim udjelom hotelske u odno­su na drugu ponudu. U 2017., prema broju noćenja, na hotel­ski smještaj otpada 35 posto, a ostalo su druge vrste boravka, te je u odnosu na 2016. taj udjel smanjen za sedam indeksnih bodova. U takvim okolnosti­ma, značajan je utjecaj trgo­vačkih lanaca na ukupnu opskrbu turističkog tržišta. Kako se vrlo često trgovački lanci ne mogu pouzdati u do­maće proizvođače s dostat­nim količinama za nekoliko vršnih mjeseci potrošnje, oni se okreću inozemnim tržišti­ma. Također, ne manje bitno, ti isti trgovački lanci su u stra­nom vlasništvu i zapravo su izvoznici poljoprivredno-pre­hrambenih proizvoda matič­ne države. I zbog svega nave­denog, još uvijek je izglednije jačanje izravne veze domaće proizvodnje i hotelske potra­žnje nego veće zastupljenosti domaće u ukupnoj potrošnji.

 

Zelena i plava Hrvatska

Stavimo sad na stranu priče o uvoznim lobijima, ali može li uopće Hrvatska pod­miriti potrebe za hranom u sezoni?

 

– Teoretski to može, ali prak­tično to nije mogla ni jučer, ne može ni danas, a još ma­nje će moći sutra. To ne znači da s pojedinim visokovrijed­nim proizvodima, na primjer s onima koji imaju zaštitu ze­mljopisnog podrijetla i zaštitu izvornosti to ne bi mogla uči­niti, ali veći dio će za podmi­renje potreba i dalje dolaziti izvan granice Hrvatske. Jed­nostavno, potražnja će i dalje rasti, a proizvodnja stagnirati ili čak i nazadovati. No, može­mo prihvatiti i mišljenja onih koji tvrde da sve to i nije bitno u globaliziranom svijetu, po­sebice ako i ne znamo je li to jedan od ciljeva poljoprivred­ne politike RH. Iskreno, osob­no mi i nije poznato koji su na­ši poljoprivredni ciljevi. Ako su to “hrvatski gableci”, “kaj su jeli naši stari” i slično, on­da smo ih dostigli, tj. ništa se u biti nije promijenilo. Ali, to je bio vrlo skup projekt nečije promocije. Jer zajednički ci­ljevi europske poljoprivredne politike nisu sveto slovo i ne ograničavaju države članice da imaju i svoje, pa barem i u željama, kao što je, primjerice, postizanje samodostatnosti.

 

Je li tu zakazala ona dav­no plasirana priča o povezi­vanju “zelene” i “plave” Hr­vatske?

 

– Bog nam je dao prekrasno mo­re i dovoljno raznovrsnih po­ljoprivrednih resursa, ponaj­prije tla i vode, te bismo mogli zaključiti da je “povezivanje ze­lene i plave Hrvatske” realnost, pa čak i nužnost. Naslušao sam se mnoštva priča koje su služi­le ničemu jer su se pričale u po­sve drugim vremenima, ali je napokon nužan zaokret prema stvarnosti. Istina je da su poljo­privreda i turizam nadopunju­jući sektori. No, suludo je pove­zivati sudbinu jednog sa sudbi­nom drugog sektora, i to nekim teškim vezama. Što bi bilo s tu­rizmom ako “podbaci” poljopri­vredna proizvodnja. I obrnuto, što bi bilo s dohotkom poljopri­vrede ako “podbaci” turizam. I jedan i drugi sektor su vrlo osjetljivi, jedan na klimatske nepoznanice, a drugi na mno­ge druge, od kojih su značajne sigurnosne, te ukusi potroša­ča/turista.

 

Kakva je vaša “progno­za”, hoće li uvoz hrane – po­gotovo za turističke potrebe – rasti, ili možemo tome sta­ti na kraj na način da od to­ga koristi imaju domaći pro­izvođači?

 

– Uvoz hrane općenito će ra­sti ne samo zbog turističke potrošnje, tj. porasta broja turista, nego i zbog porasta potražnje domaćeg stanov­ništva. I to je logično jer po­tražnja ima uzlazni trend na koji poljoprivredna proizvod­nja, zbog mnoštva čimbenika, ne može odgovoriti istim in­tenzitetom. Proces prilagod­be hrvatske poljoprivrede no­vonastalim okolnostima još nije okončan i bit će kraj ka­da se broj tržno zanimljivih i opstojnih proizvođača pribli­ži brojci od oko 80 tisuća. Jer danas, prema ARKOD-u, go­tovo 70 posto gospodarstava raspolaže s manje od pet hek­tara. Istodobno, njih 0,8 posto su s više od 100 hektara i obra­đuju oko 40 posto ukupno ko­rištenog poljoprivrednog ze­mljišta. Međutim, pogrešno je stalno govoriti o uvozu, po­stoji i izvoz, stvarni i poten­cijalni. Ne živimo u svijetu izvan svijeta i domoljublje se ne iskazuje samo kod potroša­ča kroz “kupujmo hrvatsko”, nego i kod proizvođača kroz “prodajmo kvalitetno i cje­novno prihvatljivo hrvatskim građanima”. Kako proizvođa­či gospodare svojim troškovi­ma, potrošači to još i jače čine sa svojim raspoloživim dohot­kom. Sve ostalo je priča za ma­lu djecu.

 

 

Poljoprivredna birokracija

Kako će odljev stanov­ništva iz Hrvatske djelovati na poljoprivredu?

 

– Za sada nemamo provediv odgovor na depopulaciju te se svemu iznova čudimo, a bilo je dovoljno vremena prije ulaska Hrvatske u EU da se prevenira ili barem pripremimo. Ako je depopulacija proces koji je tu, ona može biti i prilika za dio populacije koji ostaje u državi jer se resursi ne odnose. Za ta­kvo promišljanje moramo zna­ti što želimo od poljoprivrede, zatim je nužno potaknuti pro­met poljoprivrednim zemlji­štem radi okrupnjavanja te podržati takav projekt insti­tucionalno i kroz raspoložive fondove Unije.

Nažalost, i dalje je nejasno što želimo od poljoprivrede, ra­sprava o poljoprivrednom ze­mljištu obuhvaća samo ono u vlasništvu države, a onda je i teško uspostaviti linije potpo­re, ne samo financijske, nego i svekolike druge. I moramo znati da se poljoprivreda kod nas još uvijek poistovjećuje s “poticajima” koje treba dava­ti država i u glavama ljudi još je uvijek, nažalost, percepcija da je poljoprivreda djelatnost, ako ne i način života, “nižeg ranga”. Moderna poljoprivre­da i politika ne zasniva se na “poticajima”, nego potpori dohotku koja će se izgledno u budućnosti smanjivati. Jer se danas vodi “sukob” u smislu potpora između komercijal­ne/tržišno orijentirane tehno­loški napredne poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje koja je tržišno nekonkurentna, ali je od strateške važnosti (oču­vanje ruralnog prostora) pa tko preživi u tom sukobu...

 

No, opet se postavlja pi­tanje, a tko će, recimo, bra­ti jabuke, jagode, grožđe, itd...? Hoćemo li i to rješava­ti uvozom radne snage?

 

– Naravno, ali što je u tome lo­še? Je li bolje da sve propadne, uz uvjet da ne vidimo “sumnji­vu nošnju” ili, ne daj bože, ču­jemo “lepu pesmu”. Zaboravlja­mo da su naši očevi isto tako u Njemačkoj pjevali nerazumlji­ve pjesme ili prikazivali nepo­znate običaje. Postoji i drugi put, a to je da se proizvodnja preusmjeri na proizvodnju za preradu, a ne konzumnu. Od­luka nije samo na proizvođači­ma, nego i puno šira.

 

Nedavno smo dobili Za­kon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom. No nedav­no smo čuli i pritužbe da se uvozno meso deklarira u ne­kim dućanima kao domaće?

 

– Ako ovako nastavimo, hr­vatska poljoprivreda će po­stati svjetski egzemplar su­ludosti jer će na jednog poljo­privrednog proizvođača doći jedna osoba koja je izravno ili posredno zadužena za poljo­privredu. Koliko je osoba za­posleno u agencijama, zavo­dima, institutima, ministar­stvima, potpornim službama, a da ne spominjemo obrazov­nim institucijama, zaboli vas glava. I bez obzira na sve to, događaju se prijevare, ništa manje nego i kod drugih sek­tora. No, ovdje smo osjetljivi­ji jer je riječ o hrani iako nas lakše može ubiti neispravan TV prijamnik ili perilica po­suđa. I pronađene prevarante bilo koje fele treba isključiti iz prehrambenog, odnosno trž­nog lanca, bez obzira na ime i podrijetlo. Sam Zakon nije ni­šta riješio i nisam primijetio značajne koristi ni za domaće proizvođače ni za potrošače. I dalje se, nemamo dokaza osim indicija, dogovaraju veliki tr­govački lanci oko cijele ponu­de, i to od količine, podrijetla do cijene, kao što se pojavljuju proizvodi upitne kakvoće ili čak i opasni za zdravlje. Pro­nalazak takvih proizvoda i njihovo povlačenje iz prodaje ne smije služiti stvaranju pa­nike, nego biti pokazatelj “da institucije rade svoj posao”.

 

Lažne nade i obećanja

Iz Vlade se čuju najave o smanjenju PDV-a, zapravo je riječ o HDZ-ovu predizbor­nom obećanju. Bi li trebalo smanjiti PDV na hranu?

 

– Davno sam radio simulacije utjecaja smanjenja PDV-a na proizvodnju i na državni pro­račun i zaključak je vrlo jed­nostavan: bez obzira koliki će biti PDV, on će jedino utjecati na državni proračun. Ako že­limo povećati profit trgovaca, ugostitelja - smanjimo PDV na hranu. Ako želimo pove­ćati dohodak jednom dijelu proizvođača, smanjimo PDV na poljoprivredne inpute. Jer hrana u razvijenom svijetu nije ni relativno ni apsolutno jeftinija zbog visine PDV-a, nego zbog kupovne moći i ve­like proizvodnje u kojoj se ko­riste najnovija tehnička i teh­nološka dostignuća te s time proizvodi s nižom cijenom ko­štanja. Moj prijatelj u okolici Virovitice, na 2,5 hektara pla­stenika s proizvodnjom papri­ka i krastavaca, krasno živi, a u Njemačkoj bi vjerojatno dav­no zatvorio proizvodnju. Ili bi bio orijentiran na lokalno ali sigurno tržište i proizvodio prema ekološkim principima.

 

Ministar poljoprivre­de već je neko vrijeme i pot­predsjednik Vlade. Je li to dobro za poljoprivredu ili mislite da Tolušić sada ima manje vremena za sektor?

 

– Ponekad se zasramim kako osobno mogu obavljati samu jednu zadaću i uvijek se propit­kivati koliko sam bio neuspje­šan. Politika je očito nešto dru­go i političari mogu sve! I biti na primanjima, i obavljati tri po­sla... i sve me podsjeća na priču o Lenjinu koji je mogao... a što nije mogao. Unaprijed ne mogu davati prosudbu o uspješnosti i tko je dobio ili izgubio. Na kra­ju se sve može vrednovati, ali koja korist u onoj “neka na iz­borima...”. I da ne ostanem ne­dorečen, mislim da niti će poljo­privredni sektor izgubiti, niti cijela Vlada dobiti ovim pre­slagivanjem. Nisam sretan ci­jelim radom ministarstva jer... malo se toga događa, posebno ako isključimo aktivnosti oko potpora i sredstava ruralnog razvoja. Volio bih da sam u kri­vu, kao što ni sam ministar nije veliki krivac za ono što će se do­goditi. Kriv je jedino za davanje lažnih nada i obećanja, u čemu je veliki dio bio podređen njego­voj promociji.

 

Zakon o poljoprivred­nom zemljištu je konačno donesen. Je li to dugoročno dobar zakon? Iz Vlade ističu kako se time prvi put pred­nost daje OPG-ovima, sto­čarima bez dovoljno zemlje i mladima, dok će se prijašnje koncesije produžavati samo ako je ostvareno ugovoreno kod sklapanja prijašnjeg za­kupa, sve kako bi se desti­muliralo spekulante?

 

- I iznova svijet počinje s na­ma. Oni koji dulje pamte sje­tit će se i Pankretićeva prvog mandata ministra poljopri­vrede i njegova pomoćnika Bićanića, kada je rađen prvi zakon o raspolaganju zemlji­štem u vlasništvu države, kod čega sam i osobno sudjelovao. Nažalost, tadašnja kontrola ili, bolje rečeno, utjecaj na lo­kalnu administraciju je bio iznimno mali i makinacije su se množile. Nakon toga se sve pokušalo centralizirati, pa sa­da iznova otkrivamo toplu vo­du i tako unedogled. Siguran sam da se mnogo neće učiniti i uspjeh cijelog procesa bit će vidljiv u obrađenim poljima i povećanju poljoprivredne proizvodnje. I ne zaboravimo da danas imamo oko 750 tisu­ća hektara neobrađenog ze­mljišta s tendencijom porasta.

 

Je li utemeljen strah da će za koju godinu stranci sve pokupovati, mislim, na­ravno, na zemljišta, ili je taj strah prenapuhan?

 

– U zajednicama gdje se sigur­nost iskazuje kroz vlasništvo resursa, počevši od zemljišta do kuća, strah je uvijek racio­nalan i opravdan. No, postoji li opasnost da se nešto i dogo­di, to je nešto drugo. Interes za poljoprivrednim zemljištem je općenito mali jer kapital da­nas traži djelatnosti brzog obr­taja i visokog profita, a poljo­privredna proizvodnja to i ni­je. Izglednija je opasnost kod većih, zaokruženih zemljišnih cjelina koje su većinom pod koncesijom, ali taj dio država može kontrolirati. A ako bi već i došlo do nečega sličnog, uvi­jek se zakonski mogu određe­ne stvari regulirati. Ako tome pridodamo da je Hrvatska po resursima i proizvodnji u EU marginalna, ne vidim preve­like opasnosti preuzimanja u skorijoj budućnosti.

 

Autor: HRVOJE PRNJAK, Slobodna Dalmacija

Fotografija: DUJE KLARIĆ/ HANZA MEDIA 


blog comments powered by Disqus