DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga Hrvata BiH "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links

srp
7

TURISTI UGLAVNOM JEDU UVOZNU HRANU, A TAKO ĆE I OSTATI JER RAD U POLJU GLEDAMO KAO POSAO NIŽEG RANGA - Intervju s predsjednikom Kluba znanstvenika prof.dr.sc. Ivom Grgićem

Postoje li podaci o tome koliko se hrane iz domaće proizvodnje plasira u hotele po Hrvatskoj?

 

– Nažalost, ne postoje službe­ni podaci o strukturi podrije­tla hrane koja se konzumira u hotelima te posljedično ni u cijeloj turističkoj industri­ji. Tako je to na tragu promi­šljanja nekih koji zagovaraju da to i nije nužno jer turizam “prodaje proizvode i usluge te u konačnici promišlja logikom dobroga gospodara”, a podrije­tlo hrane, pod uvjetom da za­dovoljava još i potrošača – tu­rista, treba biti važno nekome drugom. Ako je taj netko drugi državna administracija koja bi trebala promišljati šire od jed­nog sektora ili dulje od jedne godine, onda su oni i u pravu. Međutim, ako danas, u vreme­nu jednostavnog praćenja svih informacija, ne znamo koliki je udjel domaće hrane u turi­stičkoj potrošnji, nesuvislo mi se čine izjave “turizam je veli­ka prilika...”. Prema vlastitim istraživanjima, iz domaće pro­izvodnje pokriva se od 20 do 70 posto turističke potrošnje hra­ne, odnosno agregirano negdje oko 50 posto. Veći udjel je kod jaja, svinjskog mesa i nekih prerađevina, a znatno manji kod povrća i voća, kao i kod drugih vrsta mesa. U Hrvat­skoj se kroz turističku potroš­nju proda oko 15 posto doma­će proizvodnje, a ostatak tro­ši domaće stanovništvo, te se dio i izveze.

 

Pitam vas to zato jer mi je izvor iz jednog uglednog hotela s pet zvjezdica kazao kako oni, ne samo u sezoni, imaju i do 70 posto hrane iz uvoza. Čudi li vas to?

 

 

– Nisam iznenađen, ali mogu biti žalostan. Nisam iznena­đen jer Hrvatska je neto uvo­znik hrane i taj deficit se stal­no povećava, i bit će još i veći ubuduće. Kako bilježimo po­rast hotelskih kapaciteta, va­lja očekivati i porast potroš­nje hrane iz uvoza, iako se taj trend može i promijeniti. Jer u zadnje vrijeme sve je više, iako za sada stidljivo, i obr­nutih slučajeva koji mogu bi­ti primjer i putokaz za mnoge druge. Osobno ih poznajem i s veseljem mogu navesti ne­ke tvrtke članice Udruge bo­sanskih Hrvata “Prsten” koji, zahvaljujući “dodanoj vrijed­nosti zavičajne pripadnosti”, dobro surađuju u tome, tj. u proizvodnji hrane za turi­stičku potrošnju. Jer današ­nji poljoprivredni proizvođač treba biti tržišno orijentiran i, osim znanja kako proizve­sti, mora znati i kako proda­ti. Izravna prodaja hotelima, bez posrednika, podiže i njiho­vu cjenovnu konkurentnost. No, potrebno je istaknuti još jednu okolnost, a to je struk­tura hrvatskog turizma s ma­njim udjelom hotelske u odno­su na drugu ponudu. U 2017., prema broju noćenja, na hotel­ski smještaj otpada 35 posto, a ostalo su druge vrste boravka, te je u odnosu na 2016. taj udjel smanjen za sedam indeksnih bodova. U takvim okolnosti­ma, značajan je utjecaj trgo­vačkih lanaca na ukupnu opskrbu turističkog tržišta. Kako se vrlo često trgovački lanci ne mogu pouzdati u do­maće proizvođače s dostat­nim količinama za nekoliko vršnih mjeseci potrošnje, oni se okreću inozemnim tržišti­ma. Također, ne manje bitno, ti isti trgovački lanci su u stra­nom vlasništvu i zapravo su izvoznici poljoprivredno-pre­hrambenih proizvoda matič­ne države. I zbog svega nave­denog, još uvijek je izglednije jačanje izravne veze domaće proizvodnje i hotelske potra­žnje nego veće zastupljenosti domaće u ukupnoj potrošnji.

 

Zelena i plava Hrvatska

Stavimo sad na stranu priče o uvoznim lobijima, ali može li uopće Hrvatska pod­miriti potrebe za hranom u sezoni?

 

– Teoretski to može, ali prak­tično to nije mogla ni jučer, ne može ni danas, a još ma­nje će moći sutra. To ne znači da s pojedinim visokovrijed­nim proizvodima, na primjer s onima koji imaju zaštitu ze­mljopisnog podrijetla i zaštitu izvornosti to ne bi mogla uči­niti, ali veći dio će za podmi­renje potreba i dalje dolaziti izvan granice Hrvatske. Jed­nostavno, potražnja će i dalje rasti, a proizvodnja stagnirati ili čak i nazadovati. No, može­mo prihvatiti i mišljenja onih koji tvrde da sve to i nije bitno u globaliziranom svijetu, po­sebice ako i ne znamo je li to jedan od ciljeva poljoprivred­ne politike RH. Iskreno, osob­no mi i nije poznato koji su na­ši poljoprivredni ciljevi. Ako su to “hrvatski gableci”, “kaj su jeli naši stari” i slično, on­da smo ih dostigli, tj. ništa se u biti nije promijenilo. Ali, to je bio vrlo skup projekt nečije promocije. Jer zajednički ci­ljevi europske poljoprivredne politike nisu sveto slovo i ne ograničavaju države članice da imaju i svoje, pa barem i u željama, kao što je, primjerice, postizanje samodostatnosti.

 

Je li tu zakazala ona dav­no plasirana priča o povezi­vanju “zelene” i “plave” Hr­vatske?

 

– Bog nam je dao prekrasno mo­re i dovoljno raznovrsnih po­ljoprivrednih resursa, ponaj­prije tla i vode, te bismo mogli zaključiti da je “povezivanje ze­lene i plave Hrvatske” realnost, pa čak i nužnost. Naslušao sam se mnoštva priča koje su služi­le ničemu jer su se pričale u po­sve drugim vremenima, ali je napokon nužan zaokret prema stvarnosti. Istina je da su poljo­privreda i turizam nadopunju­jući sektori. No, suludo je pove­zivati sudbinu jednog sa sudbi­nom drugog sektora, i to nekim teškim vezama. Što bi bilo s tu­rizmom ako “podbaci” poljopri­vredna proizvodnja. I obrnuto, što bi bilo s dohotkom poljopri­vrede ako “podbaci” turizam. I jedan i drugi sektor su vrlo osjetljivi, jedan na klimatske nepoznanice, a drugi na mno­ge druge, od kojih su značajne sigurnosne, te ukusi potroša­ča/turista.

 

Kakva je vaša “progno­za”, hoće li uvoz hrane – po­gotovo za turističke potrebe – rasti, ili možemo tome sta­ti na kraj na način da od to­ga koristi imaju domaći pro­izvođači?

 

– Uvoz hrane općenito će ra­sti ne samo zbog turističke potrošnje, tj. porasta broja turista, nego i zbog porasta potražnje domaćeg stanov­ništva. I to je logično jer po­tražnja ima uzlazni trend na koji poljoprivredna proizvod­nja, zbog mnoštva čimbenika, ne može odgovoriti istim in­tenzitetom. Proces prilagod­be hrvatske poljoprivrede no­vonastalim okolnostima još nije okončan i bit će kraj ka­da se broj tržno zanimljivih i opstojnih proizvođača pribli­ži brojci od oko 80 tisuća. Jer danas, prema ARKOD-u, go­tovo 70 posto gospodarstava raspolaže s manje od pet hek­tara. Istodobno, njih 0,8 posto su s više od 100 hektara i obra­đuju oko 40 posto ukupno ko­rištenog poljoprivrednog ze­mljišta. Međutim, pogrešno je stalno govoriti o uvozu, po­stoji i izvoz, stvarni i poten­cijalni. Ne živimo u svijetu izvan svijeta i domoljublje se ne iskazuje samo kod potroša­ča kroz “kupujmo hrvatsko”, nego i kod proizvođača kroz “prodajmo kvalitetno i cje­novno prihvatljivo hrvatskim građanima”. Kako proizvođa­či gospodare svojim troškovi­ma, potrošači to još i jače čine sa svojim raspoloživim dohot­kom. Sve ostalo je priča za ma­lu djecu.

 

 

Poljoprivredna birokracija

Kako će odljev stanov­ništva iz Hrvatske djelovati na poljoprivredu?

 

– Za sada nemamo provediv odgovor na depopulaciju te se svemu iznova čudimo, a bilo je dovoljno vremena prije ulaska Hrvatske u EU da se prevenira ili barem pripremimo. Ako je depopulacija proces koji je tu, ona može biti i prilika za dio populacije koji ostaje u državi jer se resursi ne odnose. Za ta­kvo promišljanje moramo zna­ti što želimo od poljoprivrede, zatim je nužno potaknuti pro­met poljoprivrednim zemlji­štem radi okrupnjavanja te podržati takav projekt insti­tucionalno i kroz raspoložive fondove Unije.

Nažalost, i dalje je nejasno što želimo od poljoprivrede, ra­sprava o poljoprivrednom ze­mljištu obuhvaća samo ono u vlasništvu države, a onda je i teško uspostaviti linije potpo­re, ne samo financijske, nego i svekolike druge. I moramo znati da se poljoprivreda kod nas još uvijek poistovjećuje s “poticajima” koje treba dava­ti država i u glavama ljudi još je uvijek, nažalost, percepcija da je poljoprivreda djelatnost, ako ne i način života, “nižeg ranga”. Moderna poljoprivre­da i politika ne zasniva se na “poticajima”, nego potpori dohotku koja će se izgledno u budućnosti smanjivati. Jer se danas vodi “sukob” u smislu potpora između komercijal­ne/tržišno orijentirane tehno­loški napredne poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje koja je tržišno nekonkurentna, ali je od strateške važnosti (oču­vanje ruralnog prostora) pa tko preživi u tom sukobu...

 

No, opet se postavlja pi­tanje, a tko će, recimo, bra­ti jabuke, jagode, grožđe, itd...? Hoćemo li i to rješava­ti uvozom radne snage?

 

– Naravno, ali što je u tome lo­še? Je li bolje da sve propadne, uz uvjet da ne vidimo “sumnji­vu nošnju” ili, ne daj bože, ču­jemo “lepu pesmu”. Zaboravlja­mo da su naši očevi isto tako u Njemačkoj pjevali nerazumlji­ve pjesme ili prikazivali nepo­znate običaje. Postoji i drugi put, a to je da se proizvodnja preusmjeri na proizvodnju za preradu, a ne konzumnu. Od­luka nije samo na proizvođači­ma, nego i puno šira.

 

Nedavno smo dobili Za­kon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom. No nedav­no smo čuli i pritužbe da se uvozno meso deklarira u ne­kim dućanima kao domaće?

 

– Ako ovako nastavimo, hr­vatska poljoprivreda će po­stati svjetski egzemplar su­ludosti jer će na jednog poljo­privrednog proizvođača doći jedna osoba koja je izravno ili posredno zadužena za poljo­privredu. Koliko je osoba za­posleno u agencijama, zavo­dima, institutima, ministar­stvima, potpornim službama, a da ne spominjemo obrazov­nim institucijama, zaboli vas glava. I bez obzira na sve to, događaju se prijevare, ništa manje nego i kod drugih sek­tora. No, ovdje smo osjetljivi­ji jer je riječ o hrani iako nas lakše može ubiti neispravan TV prijamnik ili perilica po­suđa. I pronađene prevarante bilo koje fele treba isključiti iz prehrambenog, odnosno trž­nog lanca, bez obzira na ime i podrijetlo. Sam Zakon nije ni­šta riješio i nisam primijetio značajne koristi ni za domaće proizvođače ni za potrošače. I dalje se, nemamo dokaza osim indicija, dogovaraju veliki tr­govački lanci oko cijele ponu­de, i to od količine, podrijetla do cijene, kao što se pojavljuju proizvodi upitne kakvoće ili čak i opasni za zdravlje. Pro­nalazak takvih proizvoda i njihovo povlačenje iz prodaje ne smije služiti stvaranju pa­nike, nego biti pokazatelj “da institucije rade svoj posao”.

 

Lažne nade i obećanja

Iz Vlade se čuju najave o smanjenju PDV-a, zapravo je riječ o HDZ-ovu predizbor­nom obećanju. Bi li trebalo smanjiti PDV na hranu?

 

– Davno sam radio simulacije utjecaja smanjenja PDV-a na proizvodnju i na državni pro­račun i zaključak je vrlo jed­nostavan: bez obzira koliki će biti PDV, on će jedino utjecati na državni proračun. Ako že­limo povećati profit trgovaca, ugostitelja - smanjimo PDV na hranu. Ako želimo pove­ćati dohodak jednom dijelu proizvođača, smanjimo PDV na poljoprivredne inpute. Jer hrana u razvijenom svijetu nije ni relativno ni apsolutno jeftinija zbog visine PDV-a, nego zbog kupovne moći i ve­like proizvodnje u kojoj se ko­riste najnovija tehnička i teh­nološka dostignuća te s time proizvodi s nižom cijenom ko­štanja. Moj prijatelj u okolici Virovitice, na 2,5 hektara pla­stenika s proizvodnjom papri­ka i krastavaca, krasno živi, a u Njemačkoj bi vjerojatno dav­no zatvorio proizvodnju. Ili bi bio orijentiran na lokalno ali sigurno tržište i proizvodio prema ekološkim principima.

 

Ministar poljoprivre­de već je neko vrijeme i pot­predsjednik Vlade. Je li to dobro za poljoprivredu ili mislite da Tolušić sada ima manje vremena za sektor?

 

– Ponekad se zasramim kako osobno mogu obavljati samu jednu zadaću i uvijek se propit­kivati koliko sam bio neuspje­šan. Politika je očito nešto dru­go i političari mogu sve! I biti na primanjima, i obavljati tri po­sla... i sve me podsjeća na priču o Lenjinu koji je mogao... a što nije mogao. Unaprijed ne mogu davati prosudbu o uspješnosti i tko je dobio ili izgubio. Na kra­ju se sve može vrednovati, ali koja korist u onoj “neka na iz­borima...”. I da ne ostanem ne­dorečen, mislim da niti će poljo­privredni sektor izgubiti, niti cijela Vlada dobiti ovim pre­slagivanjem. Nisam sretan ci­jelim radom ministarstva jer... malo se toga događa, posebno ako isključimo aktivnosti oko potpora i sredstava ruralnog razvoja. Volio bih da sam u kri­vu, kao što ni sam ministar nije veliki krivac za ono što će se do­goditi. Kriv je jedino za davanje lažnih nada i obećanja, u čemu je veliki dio bio podređen njego­voj promociji.

 

Zakon o poljoprivred­nom zemljištu je konačno donesen. Je li to dugoročno dobar zakon? Iz Vlade ističu kako se time prvi put pred­nost daje OPG-ovima, sto­čarima bez dovoljno zemlje i mladima, dok će se prijašnje koncesije produžavati samo ako je ostvareno ugovoreno kod sklapanja prijašnjeg za­kupa, sve kako bi se desti­muliralo spekulante?

 

- I iznova svijet počinje s na­ma. Oni koji dulje pamte sje­tit će se i Pankretićeva prvog mandata ministra poljopri­vrede i njegova pomoćnika Bićanića, kada je rađen prvi zakon o raspolaganju zemlji­štem u vlasništvu države, kod čega sam i osobno sudjelovao. Nažalost, tadašnja kontrola ili, bolje rečeno, utjecaj na lo­kalnu administraciju je bio iznimno mali i makinacije su se množile. Nakon toga se sve pokušalo centralizirati, pa sa­da iznova otkrivamo toplu vo­du i tako unedogled. Siguran sam da se mnogo neće učiniti i uspjeh cijelog procesa bit će vidljiv u obrađenim poljima i povećanju poljoprivredne proizvodnje. I ne zaboravimo da danas imamo oko 750 tisu­ća hektara neobrađenog ze­mljišta s tendencijom porasta.

 

Je li utemeljen strah da će za koju godinu stranci sve pokupovati, mislim, na­ravno, na zemljišta, ili je taj strah prenapuhan?

 

– U zajednicama gdje se sigur­nost iskazuje kroz vlasništvo resursa, počevši od zemljišta do kuća, strah je uvijek racio­nalan i opravdan. No, postoji li opasnost da se nešto i dogo­di, to je nešto drugo. Interes za poljoprivrednim zemljištem je općenito mali jer kapital da­nas traži djelatnosti brzog obr­taja i visokog profita, a poljo­privredna proizvodnja to i ni­je. Izglednija je opasnost kod većih, zaokruženih zemljišnih cjelina koje su većinom pod koncesijom, ali taj dio država može kontrolirati. A ako bi već i došlo do nečega sličnog, uvi­jek se zakonski mogu određe­ne stvari regulirati. Ako tome pridodamo da je Hrvatska po resursima i proizvodnji u EU marginalna, ne vidim preve­like opasnosti preuzimanja u skorijoj budućnosti.

 

Autor: HRVOJE PRNJAK, Slobodna Dalmacija

Fotografija: DUJE KLARIĆ/ HANZA MEDIA 

 |    Ispis stranice


Tagovi:    

blog comments powered by Disqus

KLUB ZNANSTVENIKA

Okuplja i povezuje znanstvenike i druge članove, koji imaju akademske znanstvene titule ili se bave znanstvenim radom, u okviru Udruge Hrvata BiH „Prsten“, a djeluje na području Republike Hrvatske sukladno Statutu Udruge i Zakonu o udrugama.


Programski cilj: Povezivanje i suradnja znanstvenika i članova Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ u svrhu promicanja, razvoja i očuvanja prosvjetnih, znanstvenih, kulturnih, gospodarskih, informacijskih i povijesnih vrednota i postignuća Hrvata i drugih građana iz Bosne i Hercegovine.

 

VIJEĆE KLUBA

Vijeće Kluba od devet članova čine predsjednik i zamjenik predsjednika Kluba i sedam članova izabranih na prijedlog predsjednika, vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti znanstvenih područja.

Vijeće Kluba razmatra i donosi program rada Kluba, izviješće o radu te druge aktivnosti vezane uz rad Kluba. Vijeće Kluba bira se na dvije godine, a mandat se može ponoviti.
 

PREDSJEDNIK KLUBA

 

prof.dr.sc. Ivo Grgić


• poljoprivredne znanosti
• Institucija: Agronomski fakultet Sveučilišta Zagrebu
• e-mail adresa: [email protected]

 

ZAMJENIK PREDSJEDNIKA KLUBA

 

dr.sc. Krunoslav Zmaić

 

poljoprivredne znanosti
• Institucija: Poljoprivredni fakultet Sveučilišta u Osijeku
• e-mail adresa: [email protected]

 

ČLANOVI VIJEĆA:

 

1) Dr.sc. Vjekoslav Bratić


2) Mr.sc. Mario Raguž


3) Prof.dr.sc. Ivo Matić


4) Dr.sc. Vladimira Vuletić


5) Prof.dr.sc. Darko Tipurić


6) Dr.sc. Josip Burušić


7) Izv.prof.dr.sc. Viktor Milardić

KAKO POSTATI ČLANOM KLUBA ZNANSTVENIKA?

Član Kluba može biti državljanin Republike Hrvatske, strana osoba koja ima stalni ili privremeni boravak u Hrvatskoj i pravna osoba koja dragovoljno pristupi Klubu, sukladno Pravilima Kluba znanstvenika. Članovi su Kluba istodobno i članovi Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ sukladno odredbama Statuta Udruge.

Članovi Kluba mogu biti:

  • redoviti
  • počasni
  • pridruženi.
Redoviti i počasni članovi mogu biti fizičke, a pridruženi članovi pravne osobe.
Redoviti članovi Kluba mogu postati sveučilišni profesori i drugi članovi Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ koji imaju magisterij i doktorat znanosti, ili su se istaknuli svojim znanstvenim radom.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga Hrvata BiH "Prsten"
Gajeva 2, 10 000 Zagreb.
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: [email protected]
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557

ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR, HRK

Privredna banka Zagreb d.d.
IBAN: HR5023400091110665237
VALUTA: HRK
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.