Osim što je neprofitna i nepolitička te kulturna, Udruga Prsten je i humanitarna, odnosno u njezinu je radu i djelovanju zastupljen i taj aspekt, i to u velikoj mjeri. Što je to što ljude okupljene u toj i sličnim udrugama navodi na takav angažman? Kakva je to potreba pomagati drugima, usrećiti nekoga? Gdje su korijeni takve aktivnosti?
Što to motivira ljude da se povezuju kako bi pomogli drugima, nastoje ih usrećiti, a vrlo često i žrtvuju te ponekad i svoj život izlože opasnosti i pogibelji da bi spašavali druge? Zašto to ljudi čine?
JESMO LI ROĐENI SEBIČNI?
U svim pričama o čovječanstvu i velikom dijelu teorija stoji da bismo se bez obuzdavajućeg utjecaja religije ili društvenog ugovora ponašali u skladu s našom najdubljom prirodom - hladnokrvno i isključivo u cilju samoodržanja. ”Pokušajmo ljude učiti velikodušnosti i altruizmu,” piše Richard Dawkins, “jer smo rođeni sebični“. Evolucijski biolozi poput Roberta Triversa sa Sveučilišta Rutgers vjeruju da se radi o nekakvoj nervnoj pogrešci. “Naš mozak zakaže kad se suoči sa situacijom na koju evolucijom nismo razvili odgovor,” ističe Trivers.
Slučajevi altruizma pogubni su za klasična shvaćanja o preživljavanju najsposobniji. Zbog toga znanstvenici na sve načine pokušavaju ugurati altruizam u trenutačnu biološku teoriju tako što nesebičnost kod životinja i ljudi reduciraju na genetski imperativ: činovi vlastitog žrtvovanja javljaju se samo zbog genetskog favoriziranja. Dawkinsova teorija ”sebičnog gena“ tvrdi da su životinje, uključujući i ljude, samo ”robotski strojevi za preživljavanje“ oblikovani očajnikom potrebom njihovih gena da prežive. Taj primarni nagon, razmnožavanje pod svaku cijenu, u konačnici je odgovoran za ljudsku osobinu egocentričnosti. ”Ta sebičnost gena“, tvrdi Dawkins, “obično dovodi do sebičnosti u individualnom ponašanju.“
Da se Dawkins prilično preračunao, naravno i pogriješio, pokazuje velik broj iznimki od tog pravila. Da je teorija na klimavim nogama shvatili su davno (još za Darvinova života) ruski znanstvenici. Biolozi poput Pjotra Aleksejeviča Kropotkina formulirali su alternativnu teoriju zvanu ”uzajamna pomoć“, koja tvrdi da su glavni motivi udruživanja i međusobne pomoći zbog neprijateljskih elemenata okoliša. Prirodna selekcija daje prednost suradnji, a ne konkurenciji, ustvrdio je Kropotkin u svojoj knjizi ”Uzajamna pomoć“. Životinje svih vrsta cine enorman broj djela za koje ne postoji nikakav drugi razlog osim da pomognu manje sretnim ili da održe kooperativnu društvenu koheziju. Životinje često stvaraju partnerstva s drugim životinjama s kojima nisu u srodstvu pa se, primjerice, jazavci i kojoti često udružuju kako bi lovili zajedno. Životinje unutar iste grupe stvaraju sustave u kojima uspješniji lovac pomaže onom manje sretnom. Sličan su primjer i vampirski šišmiši koji sišu krv stoke i rutinski povraćaju krv kako bi nahranili manje uspješne šišmiše iz svoje skupine. Mnoge vrste životinja koriste zajedničke sustave uzbunjivanja i informiranja kako bi obavijestili i informirali u vezi s hranom i opasnošću, čak i kad ih to same izlaže opasnostima. Majmuni verveti koriste povike da upozore druge majmune cak i kad povećavaju mogućnost da budu ozlijeđeni i sl.
|
Iako su ljudima velikodušnost i nesebičnost urođene osobine, važan je i pogled na svijet koji se usađuje odgojem i koji uvelike utječe na to hoćemo li te kvalitete pokazivati ili ne. Altruizam se još više prirodno razvija u dobro prilagođenom odrastanju, uz puno ljubavi i u čvrsto povezanoj zajednici. |
Ekstremni su primjeri altruizma i kad jedinke usvoje mladunče druge životinje s kojom nisu u srodstvu. Postoje slučajevi da jedinke jedne vrste usvoje mladunče druge vrste. Oni koji Univerzum shvaćaju kao Dawkins reci će da je altruizam nemoguć između životinja koje nisu u bliskom srodstvu jer je u suprotnosti s preživljavanjem. No, da nije u pravu svjedoči i nedavna njemačko-američka studija u rezervatu u Kimbali s čimpanzama, gdje su proučeni cijeli društveni odnosi kolonije čimpanza i gdje je suradnja funkcionirala neovisno o razini srodstva odnosno geni nisu imali nikakvu ulogu. Studije na štakorima i majmunima pokazuju da će jedinke koje nisu genetski srodne niti su seksualni partneri gladovati danima kako bi poštedjeli druge jedinke od bola i elektrošokova.
ALTRUIZAM JE NAŠE PRIRODNO STANJE
Jedna od osnovnih demonstracija našeg prirodnog nagona za stvaranjem veze s drugima jest želja za davanjem. Umjesto dominacije, naš je osnovni poriv da ponudimo pomoć drugom ljudskom biću, cak i na našu štetu. Davanje drugima – želja za empatijom, suosjećanjem i altruističnim pomaganjem drugima nije iznimka od pravila, nego naše prirodno stanje postojanja. Naš poriv da se međusobno povezujemo razvio se u automatsku želju da pomažemo drugima, čak i na našu štetu. Altruizam je naše prirodno stanje. Sebičnost je ta koja je kulturno uvjetovana i znak je patologije. Felix Varneken s instituta Max Planck za evolucijsku je antropologiju na malim čimpanzama i ljudskim bebama od 18 mjeseci, na posebno osmišljenom eksperimentu, pokazao da je empatija urođeno stanje. U gotovo 90 % slučajeva djelovanje bi ispitanika bilo ”pomaganje“, iako nije bilo nikakve koristi za tog ispitanika. Ovaj je eksperiment značajniji jer su čimpanze naglašeno agresivna i dominirajuća vrsta.
Dvojica psihologa s Princetona pokazala su da se aktiviraju isti neuronski krugovi ”suosjećajnosti“ kad pomislimo na vlastitu djecu i kad se uočavaju ozljede nanesene drugima. Sklopovi koje posjedujemo za brigu o vlastitoj djeci aktiviraju se i kod patnje drugih osoba. Briga za druge, čak i za strance, automatska je i temeljni dio naše biologije. Želja da pomažemo toliko je nužna da je doživljavamo kao jednu od naših najugodnijih aktivnosti.
Tim neuroznanstvenika iz Rija de Jeneira otkrio je da primanje i davanje velike količine novca u dobrotvorne svrhe aktiviraju isti primitivni dio mozga (tzv. mezolimbični put nagrade) koji se aktivira kod jela i seksa. I primiti i dati nešto vrlo je ugodno, ali jedan drugi dio mozga - subgenualni dio korteksa i septalna regija koja upravlja povezivanjem i društvenim odnosima – također se aktivira se još više prirodno razvija u dobro prilagođđenom odrastanju, uz puno ljubavi i u čvrsto povezanoj zajednici.
|
Davanje drugima – želja za empatijom, suosjećanjem i altruističnim pomaganjem drugima nije iznimka od pravila, nego naše prirodno stanje postojanja. Naš poriv da se me đusobno povezujemo razvio se u automatsku želju da pomažemo drugima, čak i na našu štetu. |
Olinerove studije pokazuju nekoliko ključnih spoznaja: sposobnost uživljavanja u tuđi položaj najrazvijenija je kod djece koja su odrasla uz ono što nazivamo ”altruistična perspektiva“ odnosno jak osjećaj društvenog ugovora. Altruisti njeguju prijateljstvo s ljudima iz raznih skupina.
Altruisti ozbiljno shvaćaju pravilo - čini drugima ono što želiš da se tebi čini. U skladu s našom prirodnom suosjećajnošću postupamo pak onda kad se možemo uskladiti s osjećajima druge osobe, nadići osjećaj vlastitog ”bitka” i promatrati stvari iz tuđe perspektive. Batson taj poriv naziva empatija. Pomažemo onda kad smo izgubili naš osjećaj individualnosti i privremeno ulazimo u područje jedinstva.
Udruga Prsten izvrstan je okvir za djelovanje gdje možemo rasti i razvijati se pomažući drugima. U Prstenu nema gubitnika, svi dobivaju - i oni kojima se daruje, kao i oni koji daruju. Dođite, pridružite nam se!
dr.sc. Vjekoslav Jeleč, dr. med., specijalist neurokirurg