DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga bosanskih Hrvata "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links > Klub znanstvenika > Okrugli stol

stu
4

OKRUGLI STOL "POLOŽAJ HRVATSKOG NARODA U BiH, STANJE- PERSPEKTIVE"

Udruga bosanskih Hrvata "Prsten" organizirala je 15. rujna 2011., prvi u nizu, okrugli stol na temu „Položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, stanje-perspektive“ u hotelu Antunović u Zagrebu. U dvije panel-rasprave razmotreno je nekoliko krucijalnih tema političkog, ekonomskog i socijalnog stanja u BiH.

U uvodnom dijelu prikazan je dokumentarni film "Dayton2" autora i producenata Darka Dodiga i Peje Gašparevića.

Organizacijom serije okruglih rasprava u gradovima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine na temu položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Udruga bosanskih Hrvata «Prsten», želi dati svoj doprinos u stvaranju perspektivnije budućnosti Bosne i Hercegovine.

Nazočni su imali prigodu poslušati izlaganja prof. dr.sc.Mate Granića (Dayton 20 godina poslije) , Krešimira Zubaka ( Dayton i ustavnopravni položaj), prof.dr.sc. Vladimira-Đure Degana (Međunarodno pravni položaj BiH s posebnim osvrtom na položaj Hrvata u BiH), prof. dr.sc. Nevena Šimca (BiH i EU-integracija ili dezintegracija), prof. dr.sc. Pave Barišića (Demokratizacija i europeizacija Bosne i Hercegovine) te prof. dr.sc. Žarka Primorca (Ekonomski pristup BiH, gospodarski razvoj i suradnja)Moderator okruglog stola bio je  prof. dr.sc. Ivan Lovrinović.

  

stu
4

OBRAĆANJE PREDSJEDNICE VLADE RH, JADRANKE KOSOR

U prepunoj dvorani hotela Antunović, među kojima su se nalazili i Domagoj Ivan Milošević, ministar za investicije RH, Đuro Popijač, ministar gospodarstva RH, biskup banjalučki mons. dr. Franjo Komarica i drugi ugledni gosti, okupljene je pozdravila predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor. U svom pozdravnom govoru izrazila je kako je ustavna i moralna obaveza svih Hrvata u Republici Hrvatskoj i svih budućih saziva Vlade, Sabora i Predsjednika države podupirati Hrvate u Bosni i Hercegovini. Zahvalila se na pomoći Hrvata iz BiH, u materijalnom smislu i sudjelovanju mnogih mladih ljudi u obrani RH, u najtežem trenutku kroz koji je Republika Hrvatska nalazila u vrijeme agresije. Na toj pomoći treba graditi temelje suradnje dviju država. Istaknula je važnost donošenja Zakona o suradnji Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske kojim će biti organiziran Središnji državni ured za odnose s Hrvatima izvan Hrvatske kojim bi se mnoge deklarativne činjenice mogle pretvoriti u stvarnost i izrazila kako bi voljela da zakon dobije potporu ne samo obične većine već svih zastupnika Sabora RH. Usprkos teškim i kriznim godinama u kojima se Hrvatska bori s krizom i u kojima su rađeni brojni rebalansi proračuna Hrvatska nikad nije ukinula financijsku pomoć projektima za Hrvate u BiH, te je istaknula daljnju potrebu potpore ka razvoju snažnijeg obrazovanja, gospodarstva Hrvata u BiH. Kao buduća 28. zemlja članica Europske unije Hrvatska nastojati će snažno pomagati u ostvarenju ciljeva izgradnje BiH u jedinstvenu državu s tri konstitutivna naroda, i da oni koji su izabrani na izborima zaista zastupaju interese Hrvata u BiH. Zajedno s predsjednikom RH dr. sc. Ivom Josipovićem dane su tri jedinstvene zajedničke izjave potpore, a budućem gospodarskom i političkom smislu istaknula je važnost mostova i cesta koji će povezivati dvije države. Most preko Save u BiH koji bi uskoro trebao početi s gradnjom i dionicu ceste 5C na kojoj je Hrvatska izradila 87 kilometara ceste.
 
Nazočnima se u ime predsjednika RH prof. dr. sc. Ive Josipovića obratila i  izaslanica Predsjednika za jugoistočnu Europu (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Republika Kosovo i Republika Srbija) Romana Vlahutin. U svom govoru istaknula je kako se radi o temi od vitalnog interesa Republike Hrvatske jer je danas broj Hrvata u BiH prepolovljen, one koji su napustili BiH teško je motivirati na političko djelovanje. Međunarodna zajednica je svjesna da Hrvati kao konstitutivan narod u BiH nema isti sadržaj institucionalne ravnopravnosti. Za dvije godine Hrvatska će biti dio Europske unije, a 1000 kilometara hrvatske granice postat će 1000 vrata prema EU za BiH. Harmonizacija i standardizacija niza sektora u BiH u interesu je svih, kako BiH tako i Republike Hrvatske i Europske unije. Prostor uz Savu koji se nalazi u većinskom vlasništvu Hrvata postat će prostor interesantan za ulagače i stvoriti mogućnost za konkretne rezultate. Hrvatska je dužna brinuti o Hrvatima u BiH, ali BiH je od njenog vitalnog značaja .
 
Video zapis pozdravnih govora predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor, izaslanice predsjednika RH Romane Vlahutin te predsjednika udruge Marka Pipunića možete pogledati na dolje postavljenoj poveznici.

1. Premijerka Jadranka Kosor - otvorenje okruglog stola i pozdravi (389 Mb)

stu
3

POZDRAVNI GOVOR PREDSJEDNIKA UDRUGE, MARKA PIPUNIĆA

Sudionicima okruglog stola obratio se i predsjednik UBH «Prsten» Marko Pipunić koji je istaknuo kako je situacija za Hrvate u BiH svakim danom sve lošija. Hrvati napuštaju BiH, prvi val dogodio se za vrijeme rata, drugi val iseljavanja potaknut je lošim ekonomskim uvjetima u zemlji. Misija UBH «Prsten» je pokušati pomoći onima koji su ostali da pronađu svoje mjesto gdje pripadaju. Ako svatko da mali doprinos dogodit će se pomaci. Mir i tišina ne pomiču granice, nisu sagradili ni jednu kuću, nisu otvorili ni jedno radno mjesto. Stoga je pozvao na jedinstvo sve Hrvate u BiH i na razumijevanje Hrvata iz BiH koji se nalaze u Hrvatskoj. 

stu
2

Prof. dr.sc. Miljenko Brkić : Obrazovni sustav u BiH, sadašnjost i perspektive

Tema „Obrazovani sustav u BiH-sadašnjost i perspektive“, zapravo je odveć široka i uopćena tema o kojoj bi se mogao, a možda i trebao, održati poseban znanstveni i stručni skup, ali skup meritornih i kompetentnih stručnjaka koji ovu problematiku prate i poznaju i koji bi, za odgojno obrazovni sustav u BiH, mogli ponuditi kvalitetna i odgovarajuća, najmanje bolna rješenja.
Zasad se ovom problematikom bave svi, najviše politikanti, a najmanje oni koji bi trebali i imali što kazati. Doduše, kod nas u BiH je problem i u tomu što, i kad imate što kazati nemate komu kazati, nismo naime naučili slušati, pa je time problem dvostruko veći.  
Svjestan rizika da ostanem samo na načelnim pitanjima, ja iz jednog svog ranijeg rada na sličnu temu, donosim kroki o povijesti odgoja i obrazovanja ili uže, povijesti školstva u BiH, i to u vidu natuknica, a nakon toga dajem si pravo da ponudim svoja viđenja sadašnjeg stanja i mogućih perspektiva odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
            Moram odmah na početku reći da jednako kao što su naši narodi teško i ubogo živjeli i kalvariju svoju preživljavali, ista, pa još i gora sudbina, pratila je i naše školstvo. Tegobni su bili putovi kojima je koračao naš čovjek da bi sebi i svojoj djeci osiguravao elementarno preživljavanje, a samo školovanje je često bio i ostajao puki san. Posebice je to karakteristično za razdoblje turske vladavine.
            Prve samostanske škole, prema nekim autorima (Batinić) franjevci otvaraju čim su doselili u Bosnu potkraj trinaestog stoljeća, a prve manastirske škole pojavljuju se potkraj četrnaestog stoljeća, kada nastaju i prvi manastiri. Prve sibjan-mektebe, početne vjerske škole ili škole za malu djecu, Osmanlije su počeli otvarati sredinom petnaestog stoljeća,. Naravno, od tih prvih samostanskih i manastirskih škola i sibjan-mekteba prošlo je dugo vremena do otvaranja pravih konfesionalnih škola i do otvaranja narodnih škola u Bosni i Hercegovini. Temeljna značajka turskog, pa i austrougarskog perioda je u tomu što su naši narodi imali svoje konfesionalne škole. Odmah treba reći, to nisu bile vjerske škole, kao što se ponekad misli, nego su škole bile pod upravom crkava i vjerskih zajednica, pa su i vjerski predmeti bili nešto zastupljeniji.
            Za vrijeme osmanske vladavine nijedna narodna osnovna škola nije otvorena. Istina, tek nakon četristogodišnjeg vladanja, bio je jedan pokušaj otvaranja narodnih škola koji nije uspio. Razlog neuspjeha leži u činjenici da te škole nisu trebale biti narodne, nego turske, sa obveznim turskim jezikom.
Narodne, osnovne škole prvi put uvodi Austro-Ugarska, ali sa naglašenim državnim, a ne narodnim karakterom. Istina Austro-Ugarska je, okupirajući Bosnu i Hercegovinu, zatekla, izvjestan broj konfesionalnih škola, koje su nastavile sa radom. Tako za vrijeme Austro-Ugarske, kao i u razdoblju između dva svjetska rata, imamo u BiH usporedo i narodne i konfesionalne škole. Za Austro-Ugarske vladavine broj osnovnih, a i srednjih škola ubrzano raste, ali ni izdaleka, onoliko, kolike su potrebe naroda Bosne i Hercegovine.
Ulaskom u novu državnu tvorevinu, koju danas poznajemo pod nazivom stara Jugoslavija, školstvo Bosne i Hercegovine dijeli sudbinu Bosne i Hercegovine, koja je u novoj državi izgubila svaki integritet i suverenitet. Unitarističko-centralistička organizacija nove države, pa i sustava školstva, ne samo da nije polazila od povijesnih granica Bosne i Hercegovine, nego ih je i u svojoj unutarnjoj organizaciji krajnje zanemarivala i Bosnu i Hercegovinu nemilosrdno dijelila i razbijala, i svaki trag njezina identiteta svjesno i planski zatirala. Školska politika, bila je samo dio sveukupne, iste politike, koja se vodila prema Bosni i Hercegovini, gdje se školska politika u cijelosti identificirala s vladajućim režimom.
U socijalističkom sustavu ili kako danas kažemo bivšoj Jugoslaviji, odgojno obrazovni sustav je dugo vremena zadržao karakteristike prethodnog sustava. Jednopartijski i unitarističko-centralistički sustav, sa snažnim rusofilstvom i socijalističkom ideologijom, obilježavaju prve godine socijalističkog upravljanja. Postupna demokratizacija sporo teče sve do sedamdesetih godina kada školstvo u cijelosti prelazi u nadležnost tadašnjih socijalističkih republika, pa tako i BiH. Od toga vremena pa do devedesetih, školstvo u Bosni i Hercegovini se snažno razvija, postaje prepoznatljivo, naše bosansko-hercegovačko i funkcionira na zavidnoj stručnoj i organizacijskoj razini. Demokratski procesi i pedagoška klima vladaju u obrazovnim institucijama. Istina, vladajuća partija i dalje, ali s puno manje „uspjeha“ ideologizira nastavne sadržaje i nastavni proces.
Kakvo je stanje danas, dvadeset godina nakon tzv. „demokratskih promjena“?  Na našu žalost moramo konstatirati da se u ovo današnje vrijeme, vrijeme neke čudne moralne meteorologije, odgojno-obrazovni sustav, kao i sve ostalo, urušilo, skršilo, slomilo, pa čak dosta toga potpuno izgubilo, a da mi kao društvo toga nismo dovoljno svjesni. Danas, kada su brojne vrednote odbačene, nove neizgrađene i nesigurne, i odgojno-obrazovni sustav, ako uopće kao sustav i postoji, ovakav kakav jeste, poprimio je potpuno nova obilježja. Brojne društvene razlike koje su izražene i naglašene skoro u svim područjima i svim djelatnostima u BiH, možda se najsnažnije očituju u području odgoja i obrazovanja. O svim važnijim pitanjima odgoja i obrazovanja u BiH, zapravo postoje različita mišljenja i različita shvaćanja i brojna nesuglasja. Zapravo, temeljni problem koji generira brojne druge jeste, u manjoj ili većoj mjeri, sveprisutni i u najvećoj mjeri proizveden strah, kod svih naroda, kako bi zajednički proces odgoja i obrazovanja djece različite nacionalne pripadnosti mogao dovesti do asimilacije i do gubitka nacionalnog identiteta. Stoga, za odgojno obrazovni sustav u BiH i jeste jedno od najvažnijih pitanja: kako urediti odgojno-obrazovni sustav da on prepozna, identificira i osigura primjenu nacionalnih normi i standarda koje će u sebi uz nacionalne sadržavati i integrirati univerzalne, općeprihvaćene vrijednosti: vrijednosti istine, pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva uopće.
Mora se priznati da to nije nimalo lagan zadatak i da treba puno strpljenja, mudrosti, razboritosti, struke i znanosti, međusobnog uvažavanja i poštivanja, a na žalost ponajviše političke volje da se makar približimo takvom početku. Za sada živimo u odgojno-obrazovnom sustavu, ako ga tako možemo zvati, koji je zdrobljen, usitnjen, podijeljen po svim mogućim osnovama. Istina, ono što treba priznati je da su u BiH uglavnom osigurani pravni propisi i to za sve razine, koji formalno-pravno osiguravaju svim građanima ostvarivanje i zaštitu prava na odgoj i obrazovanje, ali je sasvim drugo pitanje primjene tih propisa, a da ne spominjemo pitanje kvalitete odgojno obrazovnog sustava. Stavovi o propisima se teško usuglašavaju, a propisi još teže donose i kad se donesu nerijetko se ne priznaju, ne poštuju i ne primjenjuju i uglavnom se prilagođavaju nacionalnim ili regionalnim, da ne kažem stranačkim, potrebama i pogledima.
Kvaliteta sustava je uistinu posebno pitanje. Nezadovoljstvo kvalitetom, premda ponekad i neopravdano, jednako iznose i roditelji i učenici, nerijetko i sami nastavnici. Poseban problem su nastavni planovi i programi i nadasve preopterećenost učenika koja se stalno naglašava, a nikako da se riješi. Jedno istraživanje UNICEF-a pokazalo je da i „predstavnici vjerskih zajednica, u principu, dijele ovo mišljenje, premda smatraju da se obrazovni sistem počeo postavljati na dobrim osnovama, ali da za njegovu daljnju nadogradnju treba: politička volja, temeljitije pripreme, dobro osmišljene i financijski podržane sistemske a ne eksperimentalne promjene, te dobro vođena obrazovna politika. Predstavnici političkih struktura, također, uočavaju više loše nego dobre strane obrazovnog sistema, a predstavnici obrazovnih vlasti ne negiraju nedostatke, ali ističu i dobre strane, naročito stvorene zakonske pretpostavke za jednakost u pristupu i učešću u obrazovanju, podsjećajući da je obaveza obrazovnih i drugih vlasti da to svima i omoguće. Krivce za loše stanje obrazovnog sistema, roditelji i nastavnici vide, prvenstveno, u predstavnicima političke vlasti. Predstavnici vjerskih zajednica smatraju da je loš obrazovni sistem, između ostalog, rezultat velikog direktnog utjecaja politike na isti, te da postojanje ogromnog broja ministarstava obrazovanja i pedagoških zavoda razbija sistem. Sve ovo zapravo i proistječe iz, ratom i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, narušenih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa. Htjeli mi to priznati ili ne, bosanskohercegovačko društvo je podijeljeno po svim šavovima, uzduž i poprijeko. Pokidane su brojne, domalo sve niti, koje su tradicionalno povezivale ljude i narode u BiH. Stoga, ako znamo da odgojno obrazovni sustav, između ostalog, znatno ovisi o ekonomskim i društveno-političkim odnosima, onda je razumljivo zašto nam je i odgojno obrazovni sustav takav kakav jeste. Podijeljenost i rascjepkanost odgojno obrazovnog sustava se najvećim dijelom javlja kao posljedica nestručne i nesposobne, rekao bih diletantske i dnevne politike, koja je već skoro dvadeset godina prisutna u BiH.
Istina, u posljednje vrijeme otvaraju se neki vidici za ponovno uspostavljanje zajedništva i dobrosusjedskih odnosa.  Pojavljuju se, istina stidljivo i zahtjevi za zajedničkom nastavom, za školama u koje bi se upisivali učenici bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Naravno, ovakve inicijative su prisutnije u sredinama gdje postoji i veća zastupljenost različitih nacionalnih skupina. S ovim u svezi sve prisutnije je i pitanje donošenja jedinstvenih programa u školama, ali i želja za osiguranjem školovanja na materinskom jeziku za pripadnike svih konstitutivnih naroda u BiH.U spomenutome izvještaju UNICEF-a iz 2009. pod nazivom Podijeljene škole u BiH se dalje naglašava kako su „osjećanja nacionalne pripadnosti i identiteta sigurno pozitivna osjećanja. Njih ne treba gušiti, ali im u višenacionalnim sredinama treba oprezno prilaziti. Tim osjećanjima se ne smije manipulirati, naročito kada su u pitanju djeca.“ Posebno se podvlači zaključaj da je fenomen ''dvije škole pod jednim krovom'', kao i druge podjele u obrazovnom sistemu, nametnut od strane aktualne političke vlasti i da takvo stanje odgovara ponajprije aktualnim političkim strukturama. Iz odgovora ispitanika proizlazi da se podijeljenost obrazovnog sustava ne doživljava kao rezultat organske, prirodne podijeljenosti narodâ, već kao fenomen generiran dnevnom politikom.
Htjeli mi to priznati ili ne, ovo je vrijeme snažnih promjena na znanstvenom, tehnološkom, ekonomskom, društveno-političkom, proizvodnom, prirodno-ekološkom, kulturnom, i što je društveno najznačajnije – na obiteljskom planu. Sve te promjene imale su i imaju znatnog odraza na odgojno-obrazovni sustav uopće. Te promjene utječu na stvaranje novih situacija u kojima se rađaju nove vrijednosti i u kojima je odgojno-obrazovni sustav izložen ozbiljnom iskušenju.
Budući da su promjene te naravi i promjene izazvane ratom danas daleko značajnije, odgojno-obrazovni sustav mora poprimiti odgovorniju i aktivniju ulogu. Adekvatno tim promjenama, mi smo često posezali i za promjenama u odgoju i obrazovanju, a da nikada nismo dobivali rezultate na razini očekivanih. Razlozi su naravno višestruki. Najznačajniji su u našem mentalnom sklopu, jer mi hoćemo promjene po svaku cijenu i na brzinu. Mi nemamo strpljenja, nismo navikli na temeljit pristup, mi nemamo vremena. Osim toga, brojne naše promjene, za svoju osnovicu uzimale su voluntarizam ili pak političke premise. U brojnim promjenama, a toga se i ovoga puta najviše treba bojati, nije se uspostavljao kontinuitet između već dostignutih vrijednosti, između dakle već dostignutog stupnja u odgoju i obrazovanju, i predloženih promjena, kako bi se na taj način sačuvalo ono što je odgojno-obrazovna praksa iznjedrila kao vrijednost, kao kvalitetu, kao opće dobro. Jednostavno, kao da se svi odgovorni ponašaju kao da tek od njih svijet počinje, kao da ljudi prije nas ništa nisu radili. Ili što je još žalosnije, pojedinci koji su bili apologete i gorljivi zagovornici određenih vrijednosti, uglavnom ideološki obojenih, sada ih sa istom argumentacijom, samo s drugim predznakom, još većim zanosom i žarom osporavaju. O tempora o mores.
Međutim, baš ova naša nova stvarnost, ma koliko bila gruba i konfliktna, traži od odgojno-obrazovnog sustava u novim uvjetima čvrstoću i postojanost, a od odgojno-obrazovnih radnika dodatni angažman, aktivno sudjelovanje, osobni identitet i autentičnost.
Krize, skoro svih vrsta koje su zadesile našu državu, htjeli mi to ili ne, odgojno-obrazovni sustav stavljaju u novu aktivniju funkciju. Obrazovanje i znanost moraju biti presudni činitelji svekolikog ekonomskog i društvenog napretka. Što prije shvatimo da funkcionalno i aktualizirano znanje nije samo jedan od činilaca razvoja, već i sam razvoj, moć koja služi za proizvodnju svih ostalih oblika moći, brže i lakše ćemo svladavati nagomilane teškoće. Znanje i obrazovanje su u novim uvjetima ključni čimbenici humanizacije i civilizacije društva, njegovog gospodarskog i kulturnog razvitka. Ove činjenice moraju biti svjesni svi, a ponajprije i ponajviše ljudi u organima vlasti i poduzetničkim strukturama. Ulaganje u obrazovanje višestruko se vraća.
Za odgojno-obrazovni sustav od posebnog su značenja novi, ja bih ipak rekao, pluralni, a ne samo demokratski odnosi, posebice idejni pluralizam i pluralizam vlasništva. Na žalost, posljedice ideološkog monolitizma, ponovo su na sceni, ali u novom, uglavnom nacionalističkom ruhu i u trodimenzionalnoj formi. Umjesto da se novi idejni mozaik iskoristi kao šansa, kao mogućnost obogaćivanja, on se, takorekuć još jučer, izrodio u najstrašniju formu ljudskih odnosa, u rat. Nismo osposobljeni, obrazovani niti odgojeni da preko različitosti, pa i konfrontacija, ali bez konflikata, pokazujemo strpljivost i dijalog bez podvojenosti. Odgojno-obrazovni sustav na ovom planu ima izuzetnu zadaću.
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini već godinama svoje povjerenje daje onim političkim strukturama koji su više puta pali na životnim ispitima, na ispitima na kojima se polaže zrelost jednoga naroda i ostvaruje mogućnost na preživljavanje, da ne govorimo o razvoju ili održivom razvoju. Primjer je stanje izolacije hrvatskoga naroda, za koje se hrvatski političari u BiH ne zalažu javno ni službeno, ali to stanje izolacije gotovo nužno je rezultat svake akcije političkih predstavnika Hrvata. Ruku na srce, nije bilo baš previše aktivnosti hrvatskih političkih predstavnika u BiH, ali svaki pokušaj od rata naovamo doveo je Hrvate u lošiji položaj od onoga u kojemu su bili.
Kad je u pitanju područje odgoja i obrazovanja kod Hrvata u BiH, na djelu su proces tihe segregacije, tamo gdje hrvatski političari odlučuju i vode politiku, koji je uvod u spomenutu izolaciju, kako od drugih naroda, tako i od ostatka svijeta, primjerice u Hercegovini ili Središnjoj Bosni, kao i proces tihe asimilacije, tamo gdje hrvatski dužnosnici ne čine ništa konkretno niti konstruktivno da zaštite djecu i roditelje koji se odgajaju i obrazuju kao manjine, primjerice u Posavini, ili kantonima s bošnjačkom većinom u Federaciji.
Odgovor na sadašnje stanje mora biti jasan i konkretan: Hrvati u BiH, kao politički narod koji razumije svoje poslanje i svoj identitet, ne smije zazirati od suradnje s druga dva naroda, kao i sa svima ostalima koji su dobronamjerni i žele pomoći, a na poseban način s Republikom Hrvatskom i svojom dijasporom, u ostvarivanju uvjeta za razvoj pravednog društva ravnopravnih i za izazove suvremenom svijeta spremnih i osposobljenih građana. Hrvati u BiH imaju dovoljno vlastite pameti i energije za sudjelovanje u zajedničkoj izgradnji okvira odgojno-obrazovnog sustava, u kojemu nijednom pojedincu neće biti tijesno, u kojemu nijednom narodu neće biti nametano niti oduzimano dostojanstvo niti vlastiti identitet, i u kojemu će komparativne prednosti koje posjedujemo služiti za razvoj cijele Bosne i Hercegovine, čime mi Hrvati možemo ponajviše profitirati. I politički, i ekonomski i stručno. Živjeli.
stu
2

Prof. dr.sc. Žarko Primorac : Ekonomski pristup BiH, gospodarski razvoj i suradnja

Tema ovog skupa je vrlo aktualna, jer se prilike u Bosni i Hercegovini usložnjavaju. Istodobno se u BiH ispreplelo mnogo problema: ekonomsko zaostajanje, povećano  siromaštvo, vrlo visoka nezaposlenost, mnogi mladi napuštaju zemlju. U takvim okolnostima zaoštravaju se i politički problemi i odnosi, pa  se predstavnici tri konstitutivna naroda ne mogu, ni godinu dana nakon parlamentarnih izbora, dogovoriti o formiranju Vijeća ministara, odnosno Vlade BiH. Već je odavno postalo jasno da Dejtonski   sporazum, koji je imao  cilj zaustaviti rat i uspostaviti državu, nije zadovoljavajući pravno-politički okvir za razvoj zemlje.
Hrvatski narod je, izgleda, najveća žrtva dejtonskog  uređenja države, samom činjenicom da je najmalobrojniji. Kao reakcija na sadašnje prilike Hrvati se, više nego drugi narodi, iseljavaju i, na taj način, pogoršavaju svoje političke i ekonomske perspektive unutar BiH.
Današnji razgovor je, prema danom naslovu, posvećen položaju hrvatskog naroda u BiH. Ja ću radije govoriti o položaju svih naroda u toj zemlji, odnosno o ekonomskom razvoju BiH kao cjeline. Jednostavno mislim da samo cjelovit i racionalan ekonomski razvoj čitave zemlje osigurava trajne pretpostavke za funkcioniranje države i opstojnost i napredak svakog njezinog naroda. 
 
Hrvati su dio jedinstvenog geografskog, političkog,ekonomskog i socijalnog organizma Bosne i Hercegovine
 
U svakidašnjoj političkoj praksi često se govori o položaju hrvatskog naroda, kao temi za sebe, kao da naš narod predstavlja entitet za sebe. Mislim da treba govoriti o cjelini, jer je hrvatski narod, zajedno sa Srbima i Bošnjacima, vitalni dio cjelovitog političkog i ekonomskog organizma. Prema tome, Hrvati nisu 'otok za sebe', nego predstavljaju integralni dio ukupnosti koja se zove BiH. Istina, Hrvati jesu brojčano najmanji, utjecajno najslabiji, ali su ekonomski najvitalniji dio te cjeline.  
Nadalje, hrvatski narod u BiH, prema zemljopisnoj rasprostranjenosti, nije homogen, rasut je diljem države, a jedina relativno homogena nacionalna sredina jest Zapadna Hercegovina. Svaka spomenuta 'mini' hrvatska populacija, bilo da se radi o hercegovačkim Hrvatima, Posavljacima, srednjobosanskim Hrvatima ili sarajevskim Hrvatima je pomalo specifična pa i interesno različito usmjerena.
Međutim, politički i ekonomski položaj ukupne hrvatske populacije određuje sadašnje ustavno-pravno ustrojstvo i politička situacija u BiH. Istine radi, treba spomenuti da problema imaju svi tamošnji narodi, posebno onih ekonomske naravi.Izvjesno je da ih, zbog neriješenog ustavno-pravnog položaja, malobrojnosti i drugih specifičnosti Hrvati imaju ponajviše.
Hrvatski narod ima još jednu specifičnost u odnosu na ostala dva naroda: to je 'sigurnosni ventil', odnosno   mogućnost iseljavanja u Hrvatsku. Taj ventil je u ratu značajno korišten i zato se broj hrvatske populacije u BiH gotovo prepolovio.Sklonost iseljavanju je i danas vrlo snažna, a ostvaruje se radi školovanja, zapošljavanja, socijalnih prilika i drugih razloga. Sigurno da dobar razlog za iseljavanje čini i opća nevjerica u bolju perspektivu u BiH. 
I pored svega spomenutog, hrvatski narod je integralni dio BiH, koja je njihova matična zemlja i vjekovna postojbina. Kao takvi, Hrvati su, ravnopravno s ostala dva naroda, odgovorni za njezinu sudbinu. To ih obvezuje da, zajedno s ostalima, brinu o daljnjem, političkom, ekonomskom kulturnom i svakom drugom razvoju svoje države. Ne radi države kao takve, nego radi svoje bolje budućnosti.Drugim riječima,kada se govori o budućnosti bosansko- hercegovačkih Hrvata, mora se govoriti o budućnosti BiH kao cjeline.
 
Izbjeglice i raseljene osobe će se vraćati ako budu imali gdje raditi, stanovati, školovati djecu i ako vide bolju budućnost
 
Osnovni preduvjet za opstanak Hrvata u BiH jest obnavljanje biološkog tkiva, odnosno stanovništva.Malobrojnost nacije, nizak prirodni prirast,velika motiviranost na iseljavanje, slabe perspektive života u sadašnjoj BiH, neriješeno političko-statusno pitanje dovode u opasnost samu opstojnost hrvatskog naroda. Za goli opstanaka hrvatskog naroda, vrlo je značajno pitanje povratak izbjeglih i raseljenih osoba, posebno onih iz područja Posavine, Srednje Bosne i velikih gradova. Nije u pitanju samo povratak izbjeglica iz inozemstva, nego i povratak ljudi iz Hrvatske, što je svakako teži proces. Danas izgleda da je proces iseljavanja BiH Hrvata, posebno u Hrvatsku, ireverzibilan, ali u promijenjenim političkim i ekonomskim prilikama, situacija nije beznadna.
Veliku, možda i najveću, prepreku povratku raseljenih obitelji predstavlja nedefinirana politička pozicija u matičnoj zemlji. Ne može se osporiti činjenica da su Hrvati majorizirani u Federaciji, a ozbiljniji povratak u Republiku Srpsku je praktično zanemariv. Ti se procesi mogu i brojčano izraziti: relativni udio Hrvata u ukupnom stanovništvu smanjen je od 1991. do 2008. godine, sa 17,4% na 13,4%, dok je udio Srba povećan s 31,2% na 37,1%, a Bošnjaka s 43,5% na 48,1%. Brojčani odnosi se svakodnevno pogoršavaju na štetu hrvatske populacije iz već spomenutih razloga. Otuda je i hitna potreba da se povede intenzivnija i sistematičnija borba za povratak izbjeglica i smanjivanje mehaničkog raseljavanja u cjelini. Potpuno je nerealno govoriti o potpunoj, biološkoj obnovi hrvatskog bića u BiH, s obzirom na malobrojnost i nizak prirodni prirast stanovništva.
Govoriti o povratku izbjeglica i raseljenih osoba u stvari znači govoriti o ekonomskom razvoju BiH, a ne samo hrvatskih krajeva, kao osnovnom preduvjetu. Istina na povratak izbjeglica vrlo značajno utječu i politički procesi, osjećaj sigurnosti i perspektive, odnos prema organizaciji vlasti i države. Ipak, čini se da su ekonomski razlozi važniji od političkih. Mora se napomenuti da je BiH ozbiljno izgubila razvojni zamah, tako da danas uglavnom stagnira. Ratna razaranja su bila strahovita /u 1993. godini BDP je iznosio samo 12% od predratne 1990. godine/, a kasnija tranzicija i privatizacija onoga što je ostalo još su usporile ekonomski razvoj. Istina u poratnim godinama je obnovljena bazna infrastruktura, ali ukupan ekonomski razvoj još nije dosegnuo predratnu razinu. Danas je BiH, prema većini ekonomskih pokazatelja, na začelju ljestvice europskih zemalja: BDP po stanovniku iznosi 3.300 eura, registrirana nezaposlenost iznosi čitavih 43%, industrijska struktura je uglavnom uništena, socijalni izdaci države su golemi, broj umirovljenika i izdržavanih osoba je ravan broju zaposlenih, investicije u privredi su vrlo niske. Konkurentnost zemlje je među najslabijim u svijetu:prema zadnjem mjerenju, koje svake godine provodi World Economic Forum, BiH zauzima 102. mjesto od ukupno rangiranih 139. zemalja.
Uz sve navedeno, ni bliske ekonomske perspektive nisu obećavajuće: ukupne investicije, a posebno privredne su u posljednjim godinama negativne, domaća akumulacija nedovoljna za pokretanje ozbiljnijeg razvojnog zamaha, a politička nesređenost obeshrabruje vanjske ulagače, koji bi jedini mogli donijeti nove investicije, inovacije i akumulaciju za modernizaciju domaće privrede.
U opisanim uvjetima teško je govoriti o povratku izbjeglica, a opet bez promjene smjera u tim procesima opstojnost hrvatskog naroda je ugrožena.   Zato se mora promijeniti prioritete u političkoj orijentaciji BiH: umjesto besplodnih političkih rasprava, prioritet mora dobiti ekonomski razvoj. Premda su politički sustav i ekonomski razvoj međusobno uvjetovani i vrlo usko povezani, dajući primat ekonomiji prije će se doći i do političkih rješenja. Jednostavna logika govori da se drugačije misli s punim nego s praznim trbuhom.
 
Političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine  ne  osigurava optimalne uvjete za ubrzavanje ekonomskog razvoja
 
Kao što je već spomenuto, ekonomski razvoj je usko povezan s rješavanjem političkog – pravnog statusa zemlje. U tom pogledu, BiH je u permanentnoj krizi: političkoj, ekonomskoj, društvenoj. Očigledno da dejtonska konstrukcija, koja se temelji na tri naroda i dva entiteta ne funkcionira. Ekonomski govoreći, BiH kao država ne funkcionira, kao ni njezini sastavni dijelovi: entiteti i kantoni. Ekonomski je država krajnje decentralizirana, brojna pitanja o kojima ovisi funkcionalnost ukupnog ekonomskog sustava su različito riješena. Nadalje, pravni sustav je slab, sudstvo i pored poboljšanja u odnosu na poslijeratne godine, još nije dovoljno stabilno i pouzdano.
Pokretanje ekonomskog razvoja će se, u nedostatku domaće akumulacije, morati oslanjati na inozemnu akumulaciju, u raznim formama: zajmovi, javno-privatno partnerstvo, direktne inozemne investicije. A s tim počinju pravi problemi: inozemni ulagači očekuju uređen pravni investicijski ambijent, stabilnost sustava i njegovih institucija i zadovoljavajuću konkurentnost. Prema svakom spomenutom preduvjetu BiH je deficitarna, a prema konkurentosti ponajviše. Vrijedno je, u tom kontekstu, navesti kratku ilustraciju: prema ranije spomenutom Izvješću o konkurentnosti, koje publicira WEF u Davosu, BiH zauzima 133. mjesto prema razvijenosti institucija,139.mjesto prema razvijenosti infrastrukture, 133. mjesto prema tržišnoj efikasnosti, 109. mjesto prema efikasnosti tržišta rada, 119. mjesto prema razvijenosti financijskog tržišta, 116. mjesto prema inovacijskom kapacitetu od ukupno rangiranih 139 zemalja u svijetu.Na temelju takvih pokazatelja teško je očekivati veliko zanimanje inozemnih ulagača u BiH. Jednostavno ulaganje u BiH, uz vrlo visoke političke i ekonomske rizike, nerazvijene infrastrukturu i institucije i neefikasno tržište nije dovoljno atraktivno.
Da bi se pokrenuo ekonomski razvoj, odnosno privukao neophodni inozemni kapital, BiH će morati mijenjati neke elemente svoga političkog i ekonomskog ustrojstva. Možda je malo pretjerano reći, ali izgleda da sadašnji politički sustav više služi za održavanje status quo, a posebice za održavanje pozicija sadašnjih političkih elita.Promjene političkog sustava će teško ići, budući da međunarodna zajednica očekuje da se narodi BiH međusobno dogovore o budućem ustrojstvu zemlje. Takva očekivanja su teško ostvariva, pa odgovarajući poticaji moraju doći i od međunarodnih tijela. To je mnogo bolje i prihvatljivije rješenje i za samu međunarodnu zajednicu, nego imati stalno krizno žarište u europskom prostoru. Jednostavno, mir i prosperitet Balkana ovisi o stanju i razvoju BiH, i to jedan od osnovnih motiva, koji bi morali izazivati veći interes Europske unije, kojoj teži i BiH.
 
Hrvatske političke stranke  predstavljaju  interesne skupine, bez ideja i strategije kako osigurati opstojnost Hrvata
 
Formalno gledano BiH ima demokratski sustav, zasnovan na parlamentarnoj demokraciji, tržišnoj ekonomiji i građanskim pravima. Ipak, u stvarnosti djeluju odnosi koji osnovna demokratska načela svode na razinu privida. Možda se to može objasniti činjenicom da je demokratsko ustrojstvo u zemlji mlado, neizgrađeno i dosta nestabilno.Uz to,ekonomska situacija otežava funkcioniranje političkog sustava, a balkanski mentalitet političkih elita i njihova poslovična neodgovornost za sudbinu naroda često puta dovode čitavu zemlju u pat-poziciju. Primjer posljednjih izbora samo potvrđuje takav zaključak i nije nikakav izuzetak.
Politički establišment u BiH, kao i u drugim demokratskim zemljama, predstavljaju,ponajprije političke stranke. Njihova vodstva u BiH predstavljaju, osim časnih izuzetaka, ostatke ratom podijeljenih vodstava pojedinih naroda.
Ni u hrvatskom narodu slika nije drugačija; u nekim elementima je i lošija nego u drugim narodima. U Hrvata ima previše političkih stranaka, malih i usko-grudih politika i interesno usmjerenih i međusobno podijeljenih ljudi. Nije pretjerano reći da vodstva nacionalnih političkih stranaka u sva tri naroda, a u hrvatskom posebno, nisu dorasla ovako složenim vremenima. Generalno, opet uz časne izuzetke, stranačka rukovodstva nemaju niti ideja, niti znanja, ali niti dovoljno interesa da kreiraju strategije političkog i ekonomskog razvoja BiH. Možda je ova deficitarnost više izražena kod vodstava hrvatskih političkih stranaka, nego kod ostalih. Izgleda da se stranački interesi, uglavnom, iscrpljuju u borbi za vlast, odnosno odgovarajuće pozicioniranje u tijelima vlasti, poslije svakog četvorogodišnjeg izbornog ciklusa. Ima doduše i krasnih primjera, više na lokalnoj razini, gdje mladi i školovani ljudi, makar i sami predstavljaju dijelove aktualnog političkog establišmenta, postižu zadivljujuće rezultate na ekonomskom razvoju svoga zavičaja. To se vidi i golim okom kada se prolazi kroz neke hrvatske krajeve u BiH.
 
Ekonomiju  Bosne i Hercegovine treba /uzdrmati/ pokrenuti s nekoliko velikih razvojnih projekata
 
BIH ima značajne razvojne potencijale u raznim područjima: u rezervama mineralnih sirovina, hidro i termoenergetskim izvorima,šumskom fondu, marljivim ljudima. Uz to, ostala su iz predratnog razdoblja i određena industrijska tradicija, industrijska znanja, know how, dio tehničke inteligencije, kao i tradicionalno dobar položaj na nekim vanjskim tržištima, posebno u balkanskim državama, Aziji, Africi.
Prije rata BiH je razvila zavidnu industrijsku strukturu. Osim bazne industrije u području crne i obojene metalurgije, kemije kemijskih proizvoda, industrije celuloze, prerađevina na bazi soli, proizvodnje uglja i energije, bila je razvijena metalo-prerađivačka industrija, proizvodnja elektroaparata i postrojenja, drvna industrija, tekstilna industrija i mnoge druge. Za ilustraciju neka posluži podatak da je 42% ukupnog vojnog kompleksa bivše Jugoslavije, koji je bio - dimenzijama i tehnološki - vrlo razvijen, bio lociran na području BiH. Inovacijski potencijal BiH predstavljalo je nekoliko veoma razvijenih istraživačko – razvojnih kompleksa /Energoinvest, Metalurški institut i drugi/, a nekoliko odličnih tehničkih fakulteta formiralo je tehničku inteligenciju zavidnog kvaliteta. Nekoliko tadašnjih najvećih BiH poduzeća: Energoinvest, RMK, UNIS, Unioninvest, Šipad i drugi bili su vodeći i najveći izvoznici u svojim branšama u bivšoj državi. Sve ovo spominjem da upozorim na činjenicu da BiH ima ekonomski i razvojni potencijal, samo je pitanje zna li ga i može organizirati u današnjim uvjetima. Treba ponovno spomenuti da je najveći dio proizvodnih kapaciteta u ratu uništen ili znatno oštećen, izgubljena su tradicionalna tržišta, a produktivni ljudski kapital je, biološki ili raseljavanjem, uglavnom izgubljen. Uz to, izgubljen je tehnološki dinamizam i razvoj, jer dok se ovdje ratovalo, a kasnije 'mudrovalo' kako organizirati državu suvremeni svijet je daleko odmaknuo. Nekada je BiH industrija bila desetak godina iza svjetske, a danas se tehnološko zaostajanje mjeri s više desetina godina.
Ipak i pored svih nedaća, mora se pokrenuti razvoj države i svih njezinih krajeva i naroda. Ekonomija se može pokrenuti na različite načine: postupnim i organskim razvojem, a to bi trajalo jako dugo, ili pokretanjem nekoliko velikih razvojnih projekata, koji bi dali potreban zamašnjak ukupnom ekonomskom napretku. Veliki projekti bi mogli 'uzdrmati' učmalost, promijeniti poslovnu klimu i očekivanja, otvoriti radna mjesta i perspektive. Ta razvojna matrica mogla bi pokrenuti velike infrastrukturne projekte, gradnjom mreže magistralnih putova,željeznice,energetskih projekata baziranih na neiskorištenom hidropotencijalu, solidnim zalihama uglja, iskorištavanjem prirodnih uvjeta za proizvodnju solarne energije, proizvodnjom energije na bazi otpadaka šumske mase i drvnih otpadaka, zatim projektima u šumarstvu, poljoprivredi i drugim područjima. Nadalje, premda izgleda previše smjelo , ali zašto ne pokrenuti ideju novih zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u 2022. ili 2026. godini. Sarajevo je jednom pokazalo svijetu da ima prirodne uvjete, i da je u stanju odlično organizirati svjetsku manifestaciju olimpijskih dimenzija. Istina, tada je iza Olimpijade stajala čitava zemlja, a sada bi je trebalo organizirati baš radi toga: da iza nje stane čitava zemlja!              
Netko će mi prigovoriti da su ove ideje iluzorne. Ipak, mislim da nisu, nego da su ostvarive uz velike napore i volju svih onih koji žele živjeti i raditi u modernoj državi BiH. Drugi, očekivani prigovor, bio bi, a kako financirati sve to? To jest pravo pitanje, ali i na njega postoje odgovori. Mnogo se inozemnog kapitala može privući u Bosnu i Hercegovinu, ako ona uredi unutarnje odnose i organizira efikasnu državu. Inozemni kapital će dolaziti radi svojih interesa, jer na tim projektima može zaraditi. Istina, trebat će i značajna pomoć inozemnih političkih struktura i međunarodnih financijskih institucija.One će biti motivirane da tu pomoć i pruže jer, na taj način, osiguravaju da se BiH pitanje konačne skine s dnevnog reda, da se zemlji osiguraju perspektive i budućnost i da se pripremi se za ulazak u Europsku uniju- zajednicu naroda kojima geografski i historijski i pripada.
Da bi se spomenute ideje pokrenule i realizirale potrebni su golemi napori svih naroda u BiH i njihovih političkih vodstava. Od njih se očekuje da stvore razumnu političku klimu,definiraju razvojnu strategiju,predlože je međunarodnoj zajednici i izbore se za njezino prihvaćanje i operacionalizaciju. Nitko drugih to neće uraditi umjesto njih! Ne postupi li se tako BiH će, nažalost, biti osuđena životariti na europskoj periferiji. Njezine granice dijelit će prosperitet i razvoj zemalja Europske unije na jednoj strani i bijedu i siromaštvo zadnje balkanske zabiti. Takva perspektiva nije nikome izazovna i zato je krajnje vrijeme za otrežnjenje kako za hrvatski narod, tako i za druge narode u Bosni i Hercegovini.
 
stu
2

Krešimir Zubak: Dayton i ustavnopravni položaj

Postala je notornom činjenica kako Hrvati u BiH nisu u jednakom političkopravnom položaju sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Kada kažem notornom, onda mislim na ovo vrijeme današnje. Jer, doskora, ukazivanje na našu nejednakopravnost s drugima, što je posljedica potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma bilo je, najblaže kazano, s prijezirom odbacivano, ironizirano ili prešućivano, čak i unutar političkih, društvenih i znanstvenih struktura u Hrvata uopće.
 
Danas, kada je o Hrvatima u BiH riječ, to je unisono stajalište svih političkih, vjerskih, znanstvenih i drugih struktura. Na to, sada kada se dobila ulaznica za pristup u EU, sa manje suzdržanosti ukazuju i politički i državni čelnici RH. No, ono što je vrlo značajno s tom ocjenom slaže se i većina politički relevantnih stranaka čije glasačko tijelo čine Bošnjaci i Srbi u BiH. To je, konačno, priznao i službeni predstavnik međunarodne zajednice u BiH- visoki predstavnik, tj. OHR.
 
Trebalo je, dakle, proteći petnaestak godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma za BiH, kako bi se shvatilo da je Mirovni sporazum potpisan u Daytonu, a promatran kroz njegov četvrti dodatak ( anex 4), koji nosi naziv Ustav BiH, nepovoljan za Hrvate u BiH.
Moglo je to biti jasno svima koji imaju iole stručnih ili praktičnih znanja o organiziranju i funkcioniranju države još daleke 1995 godine, no, zbog oportunizma ili s odgovorom da je mir važniji od svega, nisu udružili svoj glas s onima koji su vapajem ukazivali na to što će nam se dogoditi. I dogodilo nam se, nažalost,. A ono što je još gore jeste druga notorna činjenica: na nazire se izlaz iz nastalog stanja.
Temeljni oslonac za prihvaćanje tog dijela Mirovnog sporazuma bila je pretpostavka( ili želja-da ne špekuliram) onih koji su imali moć da odlučuju. Ona je bila slijedeća: BiH neće opstati. Ona će se podijeliti na FBiH i RS. Mirovni sporazum jeste samo provizorij i pravna osnova za tu podjelu. Dokaz vidjeli su u tomu što je tim aktom regulirana mogućnost uspostave specijalnih veza (što su smatrali eufemizmom za konfederalne veze) između FBiH i RH, odnosno RS i tadašnje Jugoslavije.
Da, sadašnji Ustav BiH jeste provizorij. To je samo četvrti od ukupno jedanaest dodataka Mirovnog sporazuma. On je provizorij jer nije nikada usvojen u Parlamentu BiH. Ne postoji niti jedna službena verzija Ustava BiH prevedena na tri službena jezika. On nije objavljen niti u jednom službenom glasilu BiH. U njegovom donošenju nisu sudjelovali građani BiH, ili njihovi politički zastupnici. Dakle, proceduralno, formalno a i sadržajno on ne održava volju naroda i građana BiH, kao što je to slučaj s ustavima u demokratskom svijetu. On jeste privremeni pravni akt, ali ne kao osnova za podjelu BiH kako su neki predstavljali, nego osnovica za njezinu reintegraciju, što želi slobodni demokratski svijet. Cijenu te pogrešne pretpostavke mi danas plaćamo i što je još gore dio političkih struktura u njemu ne vidi grešku, nego, snažno podržavani od veliko-srpskih krugova, javno govore kako je greška u Washingtonskom, a ne u Daytonskom sporazumu.
 
O čemu se tu radi? Kao što sam ranije ukazao postojeći ustavni aranžman u BiH je samo dio Mirovnog sporazuma , on je privremeni akt. Ulazak BiH u EU i druge zapadne asocijacije zahtijevat će donošenje Ustava BiH na način kako se to radi u državama koje čine te asocijacije. Neminovno je, dakle, otvoriti priču o ustavnom uređenju. Budući su kroz Daytonski sporazum profitirali na račun drugih, teritorijalno i institucionalno, logično je što srpski politički krugovi u BiH i izvan nje na svaki način žele "ovjekovječiti" postojeće stanje, a u nekim budućim vremenima možda i više od toga. Za tako nešto potreban im je saveznik unutar BiH i oni ga lako pronalaze, kao i ranije, u nekim našim, ne samo političkim, krugovima. To čine tako što velikodušno nude Hrvatima podršku i pomoć za uspostavu trećeg entiteta, naravno nikada na uštrb RS. A to se, između ostalog, postiže i osporavanjem Washingtonskog sporazuma. Svakome tko poznaje stanje i odnose prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma jasno je kako bez tog sporazuma čiji dio je i sporazum RH i RBiH/FBiH o vojnoj suradnji ne bi bilo "oluja" ni na Kupresu ni u Kninu, metaforički kazano. Odnosno da nije bilo Washingtonskog sporazuma danas bi se, vjerojatno, i na graničnom prijelazu u Strmici, između Grahova i Knina, događalo ono što se danas događa u Brnjacima na Kosovu. I ne samo poradi toga. U Washingtonskom sporazumu i kasnije usvojenom Ustavu FBiH -za razliku o Ustava BiH- usvojenog u parlamentarnoj proceduri, jasno i nedvosmisleno je normirano: Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima i građanima RBiH, ostvarujući svoja suverena prava preoblikuju unutarnji ustroj teritorija sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u RBiH u Federaciju BiH, koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima.
Što citirana odredba članka 1. " washingtonskog ustava" znači svakom je jasno: područja na kojima su Hrvati i Bošnjaci činili pojedinačno ili zbirno većinu po popisu iz 1991.godine čine FBiH. Vama koji ste iz Posavine ne trebam objašnjavati kako je po Washingtonskom sporazumu Posavina dio Federacije BiH, a po Daytonskom nije. Prema tome u Daytonskom sporazumu učinjeno je eklatantno i grubo kršenje Ustava FBiH.
 
Evo, to su dva glavna razloga zbog koji se želi osporiti Washingtonski sporazum. Vjerujem da vam je poznato kako se jednako kao Washingtonski sporazum iz istih krugova želi osporiti i tkz. Petričevi amandmani na entitetske ustave, što je jednako opasno po nas. Da se razumijemo. Tim amandmanima učinjen je značajan pomak u ujednačavanju ustavnopravne pozicije konstitutivnih naroda u oba entiteta u tom smislu što su entitetske ustave ugrađene odredbe po kojima su Srbi konstitutivan narod u FBiH, a Hrvati i Bošnjaci u RS. Takvim izmjenama entitetskih ustava formalno pravno su izjednačeni narodi i građani u oba entiteta i stvorena pravna pretpostavka za poništenje posljedica progona i iseljavanja. Time je definitivno isključena mogućnosti npr. da bez suglasnosti političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka u institucijama vlasti RS bude donesena odluka o disoluciji. Ali, tom izmjenom nije učinjen i definitivan iskorak u izjednačavanju pozicija dva entiteta tako što bi se potpuno izjednačili politički sustavi i organizacija vlasti u njima i što bi se promijenio naziv entiteta RS,budući su Hrvati i Bošnjaci konstitutivni element i tog entiteta, u kojem smjeru bi trebalo djelovati i tražiti dograđivanje Petričevih amandmana, a ne njihovo osporavanje.
Pa i pored tih nedorečenosti u Petričevom postupku, učinjenim promjenama u Ustavu RS dobila se pravna, a kroz ustanovu Vijeće naroda i institucionalna osnova za zaštitu prava Hrvata u RS. No, ta poluga poradi našeg nedovoljnog odazivanja na izbore u RS, ispuštena je iz naših ruku, tako da nam umjesto nas i potpredsjednika RS i najveći broj članova Vijeća naroda biraju glasači srpske nacionalnosti.
Ovim primjerom želim ukazati kako naša sadašnja pozicija nije posljedica samo nakaradnog ustavnog uređenja BiH, usput kazano uređenja kojeg ne poznaje povijest države i prava i koje je samo po sebi nepravedno i neodrživo. Ono je i posljedica našeg političkog činjenja, odnosno nečinjenja. Da su vladajuće političke elite u BiH i RH stimulirale izlazak na izbore za tijela vlasti u BiH svih onih Hrvata iz BiH koji su prebjegli tijekom rata u RH u jednakom omjeru kao što stimuliraju Hrvate koji žive u BiH da izađu na izbore za tijela vlasti u RH, stanje bi bilo sasvim drugačije. Ili, npr. umjesto da su se borili, i po potrebi koristili pravo veta odnosno vitalnog nacionalnog interesa, kako bi se u izbornim pravilima u BiH smanjili cenzusi za ulazak stranaka u parlamente na svim razinama, što bi nama kao najmalobrojnijem narodu pogodovalo, naši vični političari su postupali suprotno - podržavali su podizanje izbornog cenzusa što je rezultiralo značajnim smanjenjem broja naših narodnih zastupnika na svim razinama organiziranja vlasti.
Je li sve navedeno u djelovanju naših političkih elita samo nastavak stare politike drugim putem i sredstvima ne smijem tvrditi, ali sve mi se čini da jeste i da će posljedica toga biti tiho iseljavanje i nestanak Hrvata BiH iz onih područja gdje smo tijekom rata opstali kao npr. u Busovači, Uskoplju, Novom Travniku, Sarajevu, Varešu ili gdje se nakon završetka rata značajan broj Hrvata vratio, kao npr. u Jajce, Travnik, Bugojno. Potvrdu tome ne vidim samo u naprijed navedenom, nego i u tvrdokornom nastojanju da se na užem prostoru BiH dobije "naš" treći entitet, iako za takvo nešto uopće ne postoje opravdani razlozi niti uvjeti. Naime, o tome sam ranije govorio na jednoj sjednici HNV, pa ću ukratko ponoviti. Za ostvarenje takva cilja potrebno je ispuniti najmanje tri uvjeta: naš, unutarhrvatski dogovor o tome koja bi područja obuhvaćao hrvatski entitet, suglasnost političkih predstavnika drugih konstitutivnih naroda i pristanak međunarodne zajednice za takav model uređenja BiH.
Ispunjenje ni jednog od tih uvjeta ne držim izglednim, ni u bliskoj budućnosti. Naime, ne jedanput međunarodna zajednica, ili točnije kazano njezini najutjecajniji predstavnici - a mirne duše mogli bismo dodati i najodgovorniji za dugogodišnju krizu u kojoj se BiH, nalazi jer su nametnuli model koji generira sukobe i probleme-kazali su kako nema govora o uspostavi trećeg entiteta. Da odista tako misle, zorno je iz slučaja tzv. Hrvatske samouprave, kada su poduzeli sve, pa i represivne mjere, kako bi u začetku sasjekli uspostavu trećeg entiteta.
Ali, kad bismo njihov pristanak i imali, kojom bismo cijenom morali platiti suglasnost naših konstitutivnih partnera, pitanje je svih pitanja.
O iskrenosti banjolučkih partnera sadržanih u posljednje vrijeme u sve češćem razumijevanju za nezadovoljstvo Hrvata, suvišno je trošiti vrijeme i riječi. Oni bi rado prihvatili hrvatski entitet u BiH, jer bi to definitivno potvrdilo opstojnost njihova entiteta, ali za njegovo konstituiranje ne bi ustupili ni pedalj RS.
To je, manje-više, poznato svakome.
A što je s drugim partnerom? Je li navodni Tihićev (predsjednik SDA) pristanak na onaj dio tzv. Prudskog dogovora (koji nikad nije ni parafiran), a koji se odnosi na model unutarnjeg uređenja BiH zasnovan na četiri federalne jedinice i njegov pristanak da uz RS, treću čini posebna, hrvatska federalna jedinica s diskontinuitetom teritorija- kako tvrde, istina povjerljivo i u užim stranačkim krugovima, hrvatski akteri tog dogovora? Tihić je više puta osporio svoj pristanak. Inače, sumnjam kako bi Tihić pristao da u tu hrvatsku jedinicu ulazi Mostar kao glavni grad ili npr. općine u kojima Hrvati čine većinu, a u kojima su, inače ostvarili značajan gospodarski razvitak, kao npr. Kiseljak, Vitez, Žepče ili značajan povratak kako npr. Jajce, Bugojno, Travnik. Ako je odista i na to pristao , ne vjerujem da bi to mogao o provesti. Prije bih kazao da je on, ako je na nešto pristao, pod tom hrvatskom jedinicom podrazumijevao sve ono što bi za nas preostalo da je uspješno realizirana u Zenici dogovorena "Operacija Neretva 93" o čijim posljedicama u Grabovici, Uzdolu, Trusini, Jablanici... svoj pravorijek treba dati Sud BiH. Vjerujem kako bi pristao, da se tome još pridoda područje posavske županije, naravno bez održačke općine i to bi bilo to. Hrvatska federalna jedinica s diskontinuitetom teritorija. O posljedicama takva rješenja ne treba ni govoriti. Bila bi to reliquiae reliquiarum hrvatstva u BiH.
Eto, to je cijena koju bismo platili da bismo dobili, što? Prestale bi priče kako su hercegovački Hrvati taoci bosanskih Hrvata. Na psihološkom planu osjećaj ravnopravnosti s drugima, jer i mi bismo imali svoj entitet. Na ustavnopravnom planu zastupnici iz tog entitetića dobili bi pravo na entitetsko glasovanje. Je li to to? Može li se na tome postići hrvatski konsenzus u BiH?
Osobno mislim da ne može i da to nije ono čemu bismo trebali težiti. Poradi toga je rasprava o trećem entitetu nužna samo kako bismo se te zablude što prije oslobodili.
U početku sam kazao kako je od toga kako nismo jednakopravno s drugima gora činjenica što mi ne naziremo izlaz iz nastalog stanja, a sada bih dodao ili izlaz tražimo u rješenju koje je neostvarivo.
Nažalost, to je naša politička realnost. Na ovom pitanju, pitanju naše političko pravne pozicije, sada kada smo postigli interni konsenzus o našoj neravnopravnosti i političku podršku za takvu ocjenu drugih, mi nemamo odgovor, ili nudimo pogrešan odgovor.
 
Stanje, međutim, nije tako da izlaz i perspektivu ne vidim. Naravno, nužna je ustavna reforma, ali i promjena političkog djelovanja. Potreban nam je konzenzus, ne samo o ocjeni stanja, nego i o tome što želimo.
 
Danas, politički, vjerski, intelektualni krugovi u Hrvata BiH su podijeljeni na pitanja što i kako dalje.
Mogućnosti i perspektive po mojem sudu postoje, ako bismo se mogli dogovoriti o slijedećim:
-        nerealno je očekivati da će međunarodna zajednica putem neke nove međunarodne konferencije rješavati pitanja ustavnog uređenja BiH (Dayton 2);
-        nerealno je očekivati a to bi bilo i pogubno za nas, da se uspostavi treći-hrvatski entitet i od toga treba javno odustati;
-        izmjene postojećeg stanja moguće je samo kroz institucije postojećeg političkog sustava-demokratskim putem za što je potrebno snažnije i brojnije sudjelovanje u strukturama vlasti na svim razinama vlasti od općine, kantona, entiteta do države;
-        za naše brojnije i snažnije sudioništvo u institucijama vlasti potrebna je promjena izbornih pravila ( bar povratak na prvobitna rješenja) i politički savez stranaka za slijedeće izbore na osnovu partnerstva relevantnih političkih stranaka, a ne majoriteta HDZ BiH;
-        stimulirati masovniji izlazak na izbore za parlamente u BiH osobito u RH
-        organizirati širi znanstveno-politički skup na današnju temu u BiH, uz sudjelovanje znanstvenika i političara i RH po mogućnosti iz inozemstva na temu položaja Hrvata u BiH i ustavne transformacije BiH, a što bi poslužilo kao osnova za usklađeno djelovanje političkih stranaka u BiH.
Predlažem da organizator tog skupa bude „Prsten“, ali u BiH.
stu
2

Prof. dr.sc. Neven Šimac : BiH i EU-integracija ili dezintegracija

Zapao me, doslovce, ovaj naslov, pa ću, bez obzira na oštrinu i spornost njegove dvojbe, ipak nastojati nešto kazati o tako naznačenom "raskršću" bosansko-hercegovačkih putova. Poći ću pritom od činjenice da je bosansko-hercegovačka (b-h) država, nakon razdoblja narodnih vladara, pa sve do 1945, odnosno 1992. godine, dakle pola tisućljeća, živjela u uvjetima strane okupacije, odnosno protektorata, koji su ipak, kako-tako čuvali cjelovitost njezina prostora, premda su unosili u BiH, što silom što milom, vlastite (u)pravne, kulturne, religijske, ideološke i civilizacijske norme i navade.

 
Iz ovih činjenica ne želim nikako izvući zaključak da Bosna i Hercegovina (BiH) ne bi bila u stanju opstati bez strane vrhovničke prisutnosti i prisile, i to jednostavno stoga, što za takav zaključak nema uvjerljiva temelja ni dokaza. Nema temelja, jer kad god su u povijesti skupine ljudi snažno htjele živjeti zajedno, u posebnoj zajednici - polisu ili državi, onda je to bilo moguće, pa čak i kad nisu predstavljali kulturno, vjerski pa čak ni jezično jedinstvene skupine. Nema ni dokaza, jer su ideju i spomen na bosansko-hercegovačku banovinsku, pa kraljevsku, pa čak i redo-državnu tradiciju Bosne Srebrene poštivale i otomanska i austrijska carevina.
 
Dvojba koja nas, međutim, mora propitkivati i zabrinjavati jest druge naravi: nije li minulo stoljeće, s dva posljednja rata (1941-45. i 1992-95.), te s razdobljem između ta dva rata, bilo do te mjere razdvajajuće - u odnosu na b-h društvo - i razarajuće - u odnosu na b-h državu - da je obnova društvovnih spona i institucionalnih veza do te mjere otežana, da će BiH ostajati unedogled bolesnik s Vrbasa, Miljacke i Neretve. Toj se dilemi na neki način suprotstavlja naslov ove intervencije, koji su organizatori ovako oštro postavili: aut Europa, aut mori, kako bi rekli naši latinaši. U ovom kratkom i na žalost odveć površnom razmišljanju o ovoj dvojbi, krenuo bih od njezina drugog dijela, od opasnosti dezintegracije. Morat ću se, međutim, ograničiti na vanjske utjecaje koji su pogodovali, ili koji sveđer potiču dezintegracijske procese, jer unutarnje porive ne poznam tako dobro kao što je to slučaj drugih sudionika ovog skupa, od kojih očekujem da ih imenuju, razodjenu i kvalificiraju.
 
1. Rizici dezintegracije 

U nastojanju da se proniknu razlozi i snage rastakanja društva i razbijanja države u BiH, nije moguće zanemariti vanjske utjecaje, od onih velikih sila do onih iz susjedstva. Činjenica je da su posljednjem ratu i razaranju b-h teritorija i institucija kumovale i vanjske sile, koje su stale na stranu inicijalnog napadača na b-h državu - srbijanske politike i soldateske, kao i znatan dijela b-h Srba. To su prilično otvoreno bile Rusija i Grčka, a manje vidljivo, premda djelotvorno, Francuska i, navlastito, Velika Britanija. To su u neku ruku bile, premda ne u teritorijalnom smislu, nego religijsko-zaštitnički i neke države islamskog svijeta, kao Iran i Saudijska Arabija. Činjenica je i to, da je politika Republike Hrvatske, nakon početnog podržavanja b-h samostalnosti - što je ustvari i bio odrješit stav najvećeg dijela političke klase i naroda u RH, okolišala i davala proturječne znakove i izjave o b-h održivosti i cjelovitosti. Okolišala je u toliko što je dominirajući dio državnog vrha, nevičan međunarodnim odnosima i pravu bio opčinjen djelotvornošću sile Miloševićeve Srbije i pasivnošću međunarodne zajednice. Taj isti vrh i konkretno hrvatski predsjednik Republike bio je opsjednut idejom srbijansko-hrvatske nagodbe iz 1939. godine – tog političkog dogovora na štetu trećega, tj. Bosne i Hercegovine - a koji je bio nastao u stubokom drugačijim povijesnim uvjetima od onih s konca prošlog stoljeća, jer u međuvremenu se bio dogodio strašni II. svjetski rat, genocidno poraće, četiri i po stoljeća komunističke inženjerije duša i identitetsko lutanje b-h muslimana. Taj neznalački politički vrh RH se, strahujući da u slučaju raspada b-h države ne osigura "svoj dio", kolebao, pa je vjerujući Miloševiću - da je BiH moguće dijeliti i da će "veliki svijet" to prihvatiti - tražio svoje "pomoćno sjedalo" u diobi susjedne zemlje. I nije tome težio tek tako, in peto, nego je o tome govorio svima koji su to pitali ili ne pitali, od stranačkih  struktura u RH i ekspozitura u BiH, pa do europskih promatrača i stranih dobronamjernika.

S druge strane, činjenica je da je utjecaj nekih drugih država i sila težio očuvanju BiH. Nisu to bili samo principijelni i često odveć diskretni stavovi dijela EU-članica, posebice Austrije i Njemačke, nego i Turske i Vatikana, a tek potom i SAD, ali ove posljednje tek nakon medijske nepodnošljivosti "etničkih čišćenja" (što je samo jadni eufemizam za genocid i zločine protiv čovječnosti), ali i to tek nakon sve snažnijih prosvjeda demokratske javnosti u svijetu. Djelomična i nedominantna EU-principijelnost temeljila se ne samo na međunarodnim dokumentima, od Povelje UN, ugovorâ EU i rezolucija Vijeća Europe, nego i na načelima Završnog akta Konferencije za europsku sigurnost i suradnju u Helsinkiju iz 1975. godine o nepromjenjivosti granica u Europi.

 
Poslijeratne nesreće i nevolje su, međutim, došle od nepoznavanja ovog dijela svijeta od strane SAD i njihove nestrpljivosti da iznađu brzo rješenje za zaustavljanja rata u BiH. Ovo neznanje valja uspoređivati – povijesne dimenzije radi - iskustvu i politici Austro-ugarske monarhije nakon što je na Berlinskom kongresu dobila protektorski mandat nad BiH. Ne zaboravimo ipak da je Daytonsko-pariški ugovor, iako organizacijski i operativno – Pax americana, ipak nastajao pod nemalim utjecajem europskih država, članica "kontaktne skupine" i posebice pod, za BiH snažno dezintegrirajućim utjecajem Rusije i Velike Britanije u toj skupini. I sve je bilo učinjeno da se "zadovolje Srbi" jer, kao, valja mangupe zadovoljiti, pa će se smiriti. Nemar i neprincipijelnost hrvatskih i bošnjačkih pregovarača, posebice glede teritorijalne podjele (e.g. napuštanja Posavine!), institucionalnih ovlasti, ali i imena "očišćenog" entiteta (državnog naziva: Republika!), kao i oko genocidom ostvarene homogenosti tog entiteta, bitno su pridonijeli uspjehu vanjskih pritisaka u prilog dezintegracije.
 
Često se čuje pitanje, postoje li danas vanjski pritisci ka dodatnoj dezintegraciji BiH… na pr. zbog osamostaljenja Kosova?Vjerujem da ne, jer se takvo što u Europi danas drži opasnom igrom, pošto mnoge granica na starom kontinentu nisu kulturno-etničke, nego su povijesno-političke i jer su granice češće rezultat ratova i sukoba, a rjeđe poštivanja identiteta, dogovora i pravednosti… ali i zato što je ostvarena razina dezintegracije BiH već i onako loš primjer za druge. Naglasimo ipak da raspad bivše Jugoslavije nije u tom smislu precedens, jer su u toj federaciji republike i pokrajine bile "društveno-političke zajednice" koje su imale atribute svih triju konstitutivnih vlasti države (zakonotvorne, izvršne i sudske).
 
Da zaključim svoje razmišljanje o ovom dijelu: vanjske snage dezintegracije su svoje odigrale, premda neke države još uvijek mogu, neodgovorno, mahnuti tom zastavom. U Hrvatskoj je pak danas snažno prisutna svijest o tome da je onaj dio hrvatske politike koji je očijukao s idejom raspada BiH - premda za takvu politiku nije imao ni snage, ni izgleda za takvo što - nanio silnu, povijesno tragičnu štetu i Hrvatskoj, ali prvenstveno Bosni i Hercegovini. Pri tome je pridonio geopolitičkoj promjeni na ovim prostorima i izgledima suradnje s ne još tako davno postojećim sekularnim i europskim islamom. Jedino još Srbija, povremeno, svojom, što otvorenom, što pod-žitnom politikom, podržava i podgrijava tendencije snažnije dezintegracije, ali i to različitim intenzitetom u vremenu, što je očito i stalno od Miloševića, preko Koštunice pa sve do Tadića.
 
 
 
2. EU-integracija kao rješenje?
 
Ovdje valja odmah podsjetiti da je Europska unija još uvijek pretežito ekonomska integracija, premda baš u BiH ona iskušava, nemušto i nejako, svoju političku dimenziju, riječju – svoju vanjsku politiku i zajedničku sigurnost. Ne treba međutim imati iluzija o tome da bi EU mogla biti za BiH bitni integrirajući faktor. EU tom procesu ne će odmoći, Unija može i pomoći, ali ne će biti odlučujući čimbenik u tome.

 

EU će od BiH, danas kandidata za kandidaturu za članstvu u EU a, u ne tako skoro sutra, zemlju kandidata za EU, tražiti da zadovolji tzv. Kopenhaško-madridske kriterije za pristup u EU, u koje spada demokratski politički sustav, prvenstvo i vladavina prava, djelotvorne demokratske institucije, gospodarstvo što je u stanju nositi se s konkurencijom u EU, što sve može poticati i pogodovati unutarnjim reformama, ali ove reforme treba – htjeti u BiH i moći ih uspostavljati!

 
EU se, međutim, ne će miješati u unutarnje političko uređenje BiH i ne će preferirati više ili manje decentralizirani ustroj, ali će tražiti funkcionirajuću demokratsku državu, stabilne institucije i jednakost građana pred zakonom i pred svim izvršno-upravnim i sudskim institucijama, na čitavom državnom području BiH. EU se ne će miješati ni u "konstitutivnost narodâ", jer takvog pojma (u etničko-političkom smislu) u EU-državama nema, ali će poštivati tu specifičnost, inzistirajući međutim na poštivanju prava i na nediskriminaciji.
 
Općenito se drži – a primjeri Hrvatske, ali i Turske to pokazuju, da je perspektiva članstva u EU snažna motivacija za reforme, kako one političke, tako i gospodarske. Sve te reforme dugo traju, jer ne radi se samo o tome da se u vlastito pravo pretoči preko 100.000 stranica više ili manje obveznih pravila pravne stečevine (acquis communautaire) EU, nego da to novo pravo i zaživi u konkretnoj i nediskriminirajućoj primjeni. Ostaje međutim pitanje, žele li nacionalističke i hazarderske političke snage u BiH reforme, ili su takve reforme prijetnja upravo njihovim, s jedne strane diskriminirajućim i dezintegrirajućim, a s druge isključivim i monopolističkim interesima.
 
Što međutim EU nudi i što ona u svojoj biti jest, a što bi moglo privući toj integraciji druge, većinske, pro-demokratske, ili politički neartikulirane snage i građane u BiH? To su ne samo EU-fondovi i programi – strukturni i kohezijski – što je dokaz da je EU prvenstveno zajednica solidarnosti jačih sa slabijima, većih s manjima i bogatijih sa siromašnijima. To je i činjenica da je EU danas zajednica država s pola milijarde stanovnika, od kojih oko 332 milijuna, u 17 od 27 država-članica, ima još i zajednički novac, euro. To je još činjenica da je EU do sada jamčila i ostvarivala mir i stabilnost – političku i gospodarsku – za svoje članice, te da kao takva nastupa jedinstveno u svijetu, na sve više područja, od trgovinskog i gospodarskog do financijskog i onih koji se odnose na siromaštvo i migracije, klimatske promjene i energente, vodu i hranu, mora i šume…
 
EU-solidarnost se značajno iskazala u vrijeme sadašnje, još uvijek neprevladane krize, kad je njezina djelotvorna pomoć spašavala Irsku, Grčku i Portugal, a nije isključeno da se potreba za pomoći EU pokaže i drugdje, u većim državama, poput Španjolske i Italije, na pr. Ne smije se pritom zaboraviti niti to da je EU27 glavni gospodarski trgovinski partner Bosne i Hercegovine, da BiH izvozi u EU gotovo 3/4 svojih proizvoda i usluga, a da iz EU uvozi gotovo 2/3 svih proizvoda i usluga. Osim toga, EU je kao cjelina prvi ulagač u BiH, s oko 50% svih izravnih stranih ulaganja.
 
I, na koncu, kad su prije tri godine na jednom predavanju u Europskom domu u Zagrebu, upitali dvojicu irskih diplomata, što je za suverenitet Republike Irske značio njezin pristup u EU 1973. godine, onda su oni vrlo odlučno odgovorili, da je njihov suverenitet i njihov identitet tim ulaskom ojačan, jer su s jedne strane pristupili snažnoj zajednici država, glas koje se u svijetu čuje i sluša, a s druge – stali su na javnu scenu na kojoj se njihovi identitet, umjetnost, posebice glazba, te jezik i kultura vide i prepoznaju, pa time i više cijene i poštuju.
 
Ne bi li se i Bosna i Hercegovina mogla nadahnuti ovakvim primjerima i svjedočenjima i ne bi li barem ti, neizravni čimbenici vanjskih utjecaja, ali ovog kontinenta, mogli pridonijeti reintegraciji b-h društva i restauriranju b-h države?
stu
2

Prof.dr.sc. Mate Granić: Dayton 20 godina poslije

          Nije moguće govoriti o Daytonu 20 godina poslije, a ne osvrnuti se na rat u BiH, međunarodne pregovore o zaustavljanju rata i uspostavi mira, posebno na Washingtonski sporazum, Bečke dogovore, Splitsku deklaraciju, te Daytonski sporazum kojim je završen rat i uspostavljen mir na cijelom području BiH.

Rat u BiH je kao i rat u Hrvatskoj posljedica dobro planirane i provedene agresije Slobodana Miloševića s ciljem uspostave Velike Srbije. Rat je u BiH započeo zločinima nad Hrvatima (selo Ravno) i posebno Bošnjacima u Istočnoj Bosni.
Iako je rat u BiH bio potpuno predvidiv, nakon agresije na Hrvatsku, međunarodna zajednica nije učinila ništa da ga zaustavi. Vijeće sigurnosti UN-a u travnju, 1992. godine nije imalo konsenzus niti za slanje promatrača UN-a u BiH. Do kraja 1993. godine vodeću ulogu u vođenju politike prema BiH imali su Britanci, posebno lord Owen.
Nakon što su propali planovi međunarodne zajednice za zaustavljanje rata i uspostavljenje konfederacije BiH sastavljene od tri entiteta (Vace-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a prije toga i Culiteiro-Carringtonov mirovni plan SAD su se u siječnju 1994. godine uključile u mirovni proces u BiH. Republika Hrvatska je od samog početka bila aktivno uključena u američku mirovnu inicijativu.
Washingtonskim sporazumom zaustavljen je rat između Hrvata i Bošnjaka (03.03.1994.g.). Uspostavljen je mir i savezništvo, te uspostavljena Federacija BiH na principima pune ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata i Bošnjaka. Nije bilo lako u pregovorima doći do tog sporazuma. Uz pomoć Charlesa Redmana, W. Christophera, Al Gorea i predsjednika Bila Clintona u tome smo uspjeli.
Bečkim dogovorima definirane su granice kantona u Federaciji BiH i organizacije vlasti, uključujući i zaštitu vitalnih interesa oba naroda. U ljeto 1994. godine krenula je nova američka mirova inicijativa, koju je vodio Richard Holbrooke. Cilj američke inicijative je bio zaustaviti rat na cijelom području BiH i uspostaviti mir. Kontaktna skupina, na razini ministra vanjskih poslova je u Ženevi, 14.06.1995.g. donijela odluku da će se postratna BiH sastojati od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, te da će teritorijalno razgraničenje biti na principu 51% i 49%.
Nakon zločina u Srebrenici i počinjenog genocida od strane Slobodana Miloševića, Radovana Karađića, Ratka Mladića i uz potporu njihovih snaga nesposobnost međunarodne zajednice i njihovih civilnih i vojnih predstavnika Republika Hrvatska je pružila ruku BiH, posebno Bošnjacima. Potpisana je Splitska deklaracija (22.srpnja 1995.g), a na temelju te deklaracije, podržane od SAD-a započele su zajedničke operacije HV-a, HVO-a i Armije BiH. Uspješnom vojno-redarstvenom operacijom Oluja spriječen je pad Bihaća i vrlo vjerojatno još veći zločini nego oni koji su počinjeni padom Srebrenice. Sredinom listopada, 1995.godine, SAD su zaustavile vojne operacije HV-a, HVO-a i Armije BiH u oslobođenju Banja Luke i Posavine.
Daytonski pregovori bili su tvrdi, dugi i povremeno dramatični. Vodio ih je Richard Holbrooke uz pomoć i podršku državnog tajnika Warrena Christophera i predsjednika SAD-a Billa Clintona, te najviših predstavnika kontaktne skupine (01. – 22. studenoga 1995. godine).
SAD i Kontaktna skupina su već na početku Daytonskih pregovora dali do znanja i hrvatskim i bošnjačkim pregovaračima da se koncept dogovoren u Ženevi oko razgraničenja (51:49%) te dva entiteta, ne može mijenjati, bez obzira što su Hrvati i Bošnjaci u BiH u tom trenutku kontrolirali oko 58% teritorija. Ali, temelj Daytonskog sporazuma je ravnopravnost i konstitutivnost svakog od tri naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) u BiH, te zaštita njihovih vitalnih interesa kroz Ustav BiH, posebno Dom naroda i sastav predsjedništva BiH.
Svi smo bili svjesni da je stvorena vrlo složena država po ustroju vlasti, bez sličnog primjera u Europi, ali i da je zaustavljen krvavi rat i uspostavljen mir uz jamstvo međunarodne zajednice kroz Vijeće za uspostavu mira i Provedbeni odbor, te međunarodne vojne snage. Računali smo na pomoć i podršku međunarodne zajednice u provedbi Daytonskog sporazuma, posebno u zaštiti ravnopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, posebno Hrvata, koji su najmanji i najugroženiji narod.
Danas šesnaest godina nakon Daytonskog sporazuma neosporna je činjenica da se je ustavnopravno i institucionalno, a pogotovo u praksi pogoršala pozicija hrvatskog naroda u BiH. Oko toga su suglasni svi ozbiljni analitičari i političari, političke stranke, intelektualci i Crkva. U Republici Srpskoj glavni problem je povratak izbjeglica i sigurnost imovine. U Federaciji BiH glavni problem si majorizacija Hrvata na svim razinama vlasti, nefunkcioniranje Doma naroda, a to znači da nema zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda. Većinska volja hrvatskog naroda, izražena na izborima se ne poštuje. U predsjedništvo BiH Hrvati ne mogu sami izabrati svog člana Predsjedništva.
Međunarodna zajednica kroz OHR i Visokog predstavnika puzajući mijenja temelje Daytonskog sporazuma. Konferencija za implementaciju mira se ne sastaje, a Provedbeni odbor je neaktivan i neodlučan. Popušta se Bošnjačkoj majorizaciji Hrvata. To odlično iskorištava Milorad Dodig učvršćenjem pozicije Republike Srpske.
Bez obzira na sve mane i nedorečenosti Daytonskog sporazuma ovo nije Daytonska BiH, zajednica ravnopravnosti, konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Republika Hrvatska dugo nije imala bilo kakvu ozbiljnu politiku prema BiH, posebno prema Hrvatima u BiH. Te obveze proizlaze iz hrvatskog Ustava i međunarodnih sporazuma (Washingotnski sporazum, Daytonski sporazum, Sporazum o prijateljstvu i suradnji sa BiH i sa Federacijom BiH).
Premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović su promijenili tu politiku. Ali, ta politika treba biti još aktivnija i odlučnija. Hrvati u BiH, kroz svoje legitimno izabrane predstavnike trebaju definirati svoju politiku oko dogradnje Daytonskog sporazuma i primjeni Ustava, da bi se onemogućile mogućnosti majorizacije Hrvata.
Republika Hrvatska, posebno njena diplomacija, Vlada i Predsjednik trebaju pomoći u međunarodnim kontaktima da se nađe pravedno rješenje za Hrvate u BiH. To se posebno odnosi na aktiviranje SAD-a i stvaranje dobre atmosfere u EU za poziciju Hrvata u BiH, uz poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, prijateljske susjedne države. Dobra ideja i za predsjednika Republike i Vladu bi bila imenovanje posebnog izaslanika za BiH. To je uobičajena praksa mnogih država, posebno SAD-a i EU. To je učinila i Slovenija (Milan Kučan, bivši predsjednik Republike Slovenije).
Ne smije se zaboraviti niti Ruska Federacija, bez čijeg mišljenja i SAD i EU neće povlačiti nikakve ozbiljne poteze.
Osim brojnih gospodarskih i socijalnih problema BiH ima puno problema u funkcioniranju na svim razinama vlasti. Tu činjenicu, uz nespornu ugroženost Hrvata u BiH, ali iskrenu želju za europskim integracijom BiH treba koristiti hrvatska diplomacija u kontaktima sa međunarodnom zajednicom kako bi pomogla da se nađe trajno pravedno rješenje za Hrvate u BiH.
stu
2

prof.dr.sc. Vladimir-Đuro Degan: MEĐUNARODNOPRAVNI POLOŽAJ BOSNE I HERCEGOVINE

Prvoga studenog navršit će se trideset godina otkako sam za stalno napustio Sarajevo i počeo predavati na Pravnom fakultetu u Rijeci. Otada sustavno ne pratim prilike u Bosni i Hercegovini, a to nosi opasnost da na parcijalnim i usputnim saznanjima stvaram općenite i dalekosežne zaključke. Umjesto toga polazim od činjenice da je većina ovdje prisutnih kvalificiranija od mene da govori o današnjem položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i o načinima kako postići jednakopravnost svih triju skupina u jednakim šansama i u odlučivanju u političkim tijelima.

            Ali valjda neću pogriješiti ako ustvrdim da je glavni uzrok neravnopravnom položaja Hrvata postojanje Republike Srpske na 49% teritorija čitave te države, te stalno nastojanje bošnjačkih političkih elita da nametnu većinsko odlučivanje, ako ne u čitavoj toj državi, onda makar u Federaciji. Navest ću nekoliko podataka samo na prvu temu.
            Hrvatska je svojedobno dugo čekala da postane članicom Vijeća Europe, a danas još dulje čeka ulazak u Europsku uniju. Tu je ona zaostala ne samo za Slovenijom, Poljskom i Madžarskom, nego i za Bugarskom i Rumunjskom. Mi i danas plaćamo grijehe pogrešne Tuđmanove politike upravo u Bosni i Hercegovini. U proljeće 1992. Sjedinjene su Države priznale neovisnost Hrvatske nakon većine drugih država, pa i Ruske Federacije (17. veljače). Amerika je postavila Hrvatskoj uvjet da prethodno prizna Bosnu i Hercegovinu u njezinim granicama, i tek je potom priznala obje države zajedno 7. travnja te godine. A nakon što su 22. svibnja iste godine Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedno postale članicama Organizacije Ujedinjenih nacija, politička neovisnost i teritorijalna cjelovitost svih njih zagarantirane su člankom 2. točka 4. Povelje. Bilo je pogrešno upuštati se u pregovore sa Srbijom o Bosni i Hercegovini bez legitimnih predstavnika Bosne i Hercegovine. A nakon što se kontrola Vlade u Sarajevu svela na prijestolnicu pod opsadom, te potom na zenički i tuzlanski region uz dio Hercegovine i bihaćki džep, i Zagreb i Beograd su smatrali da Bosna i Hercegovina kao država više ne postoje. To je bila sasvim pogrešna procjena. Šešelj je zagovarao novu granicu Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, a predsjednik Tuđman granicu efemerne Banovine Hrvatske koja je trajala oko godinu i pol dana između kolovoza 1939. i 6. travnja 1941. Ta je granica podijelila Bosnu i Hercegovinu, a uzimala je kao osnovu samo odnos Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca u pojedinim općinama. Muslimane je ignorirala kao da nisu postojali.
            Naime u međunarodnim se odnosima događa da u nekim državama nestane središnje vlasti, ali da se to ne tumači nestankom države u pitanju. Nakon Drugoga svjetskog rata to se događalo u Libanonu, u Kambodži, u Albaniji, te u nekim afričkim zemljama poput danas Somalije. Ali strane države nastavljaju održavati diplomatske odnose s vladom koju smatraju legitimnom a koja je izgubila nadzor nad čitavim svojim teritorijem. Te države zadržavaju svoje mjesto u Ujedinjenim nacijama i u drugim međunarodnim organizacijama sve dok se ne stabiliziraju. To se dogodilo i s Bosnom i Hercegovinom, a taj se razvoj događaja morao unaprijed predvidjeti.
            Prije nego što se osvrnem na položaj Republike Srpske u međunarodnom pravu valja mi navesti da je Hrvatska u 1992. značajno pridonijela njezinoj konsolidaciji. U Ženevi je 30. rujna te godine bio postignut sporazum s predsjednikom Srbije Dobricom Čosićem o povlačenju Jugoslovenske armije i Jugoslovenske mornarice s Visa, Lastova, te s prostora od ušća Neretve do Prevlake koja je privremeno došla pod međunarodni nadzor. Upravo u to vrijeme brojčano jači Hrvatska vojska i Hrvatsko viječe obrane povukli su se iz Bosanske posavine i minirali su most na Savi kod Bosanskog Broda. Otada su bile uspostavljene čvrste linije obrane srpskih snaga koje je bilo teško poraziti i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Ni na Daytonskoj konferenciji u 1995. ništa se bitno u tome pogledu nije moglo promijeniti.
            Nakon pobjedonosne akcije Oluja u kolovozu 1995. Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane i Armija Bosne i Hercegovine razbili su srpske snage i mogli su osloboditi Banjaluku. Da se to dogodilo, Republika Srpska bi nestala kao što je upravo tada bila nestala i tzv. Republika Srpska Krajina. Amerikanci su zaustavili to napredovanje bojeći se s razlogom nove humanitarne katastrofe od možda milijun novih izbjeglica. Time su oni nenamjerno spasili Republiku Srpsku i otpočeli su pripremati pregovore za trajno zaustavljanje sukoba. Hrvatsko podunavlje mirno je reintegrirano, ali je postojanje Republike Srpske i određivanje njezinih granica bilo jedan od elemenata postizanja mirnoga rješenja za Bosnu i Hercegovinu.
            Mir u Daytonu postignut 21. studenoga a formalno potpisan u Parizu 14. prosinca 1995, predviđa Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu dvaju entiteta: Federacije i Republike Srpske. Prema Ustavu koji je oktroiran kao Aneks 4. Općega okvirnog sporazuma, entiteti su stekli značajne autonomne nadležnosti, ali su vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska i monetarna politika i neki drugi poslovi, ostali u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Zajedničke su institucije: Parlamentarna skupština s Domom naroda i Zastupničkim domom, tročlano predsjedništvo koje ima u nadležnosti sve vanjske poslove države, Vijeće ministara, Stalni (vojni) komitet, Ustavni sud i Centralnu banku. Prema točki 3(a) članka III, „Sve vladine funkcije i ovlasti, koje po ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima“. A prema točki 2(a) istoga članka „Entiteti imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, sukladno suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“.
            S obzirom na značajne isključive nadležnosti entiteta neki Bosnu u Hercegovinu nakon 1995. nazivaju konfederacijom. Ona makar formalno to nije. Historijske su konfederacije bile slobodni savezi već suverenih i međunarodno priznatih država koje su nastajale formalnim međunarodnim ugovorom kojim su prenosile neke od svojih nadležnosti zajedničkim organima. U tome suženom obujmu i sama je konfederacija bila subjekt međunarodnoga prava. Članice konfederacije imale su vlastite oružane snage koje su angažirale u kolektivnoj obrani drugih članica. Bosna i Hercegovina ima svoj ustav, a nakon njezina ustanovljenja oružane snage svih triju naroda su objedinjene.
            Članak I. Ustava predviđa kontinuitet Bosne i Hercegovine s prijašnjom „Republikom“. U njemu se predviđa da ona: „nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država… sa svojim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica Ujedinjenih nacija, a kao Bosna i Hercegovina može zadržati članstvo i zatražiti prijem u organizacijama unutar sustava Ujedinjenih nacija, kao i u drugim međunarodnim ustanovama“.
            Entiteti nisu subjekti međunarodnoga prava i nitko ih u svijetu nije takvima priznao. Čak i u vrijeme oružanih sukoba efemerne cjeline poput Republike Srpske Krajine, Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili Abdićeve Autonomne pokrajine zapadne Bosne, nisu priznale čak ni države koje su ih stvarale.
            Ipak je ovaj savez bio nametnut trima narodima u svrhu okončanja sukoba kao najvećega zla i radi uspostave komunikacija na području čitave te države. Ali njegova logika počiva na pretpostavci da je legitimnim predstavnicima birača i vlasti vrhunski cilj održanje integriteta Bosne i Hercegovine, te u tu svrhu postizanje kompromisa kada se od njih traži jednoglasnost ili kvalificirana većina. Unatoč tomu, bez diktata međunarodne zajednice kompromisi se ne postižu. Republika Srpska nastoji izaći iz Bosne i Hercegovine i asimilirati se u Republiku Srbiju ukoliko se ne poštuju sva njezina prava prema Daytonskim sporazumima u njezinu tumačenju. Bošnjačka elita teži većinskom odlučivanju građana makar u okviru Federacije, što podrazumijeva i bošnjačku hegemoniju. Hrvati kao najmalobrojniji „konstitutivni narod“ bore se naprosto za opstanak, da ne budu svedeni na položaj nacionalne manjine. Politički predstavnici svake od tih skupina skloni su da blokiraju odluke u zajedničkim tijelima kada god netko drugi ugrožava njezina temeljna prava.
            Članak X. Ustava predviđa: „Izmjene i dopune ovoga Ustava mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine donesenom dvotrećinskom većinom nazočnih delegata koji su glasovali u Zastupničkom domu“. Tako ni revizija propisa Ustava nije moguća ukoliko joj se predstavnici nekoga od triju naroda protive, što Bosnu i Hercegovinu stavlja u luđačku košulju i sprječava tu državu da provede neophodne reforme u svrhu njezina pristupanja Europskoj uniji i drugim integracijama.
1 

Uvodno izlaganje prof.dr.sc. Ivana Lovrinovića

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma u Parizu prosinca 1995.g politički predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatili su političku podjelu i strukturu vlasti, o čemu se pregovaralo u Daytonu. Najveći doprinos sporazuma je u uspostavi mira. Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao država koja se sastoji od dvije cjeline: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustav BiH je sva tri naroda proglasio konstitutivnim i ravnopravnim i to je vrlo važna činjenica.

Međutim, provedba ustavnih odredbi u život je problem i na tom području bujaju manji ili veći sukobi kako na najvišim tako i na nižim razinama vlasti i društva. Pored toga, postojanjne svojevrsne države u državi - Republike Srpske- je čimbenik koji negativno djeluje na Muslimane (Bošnajke) i Hrvate jer usmjerava BiH prema državi u koju bi činile tri nacionalne državice a to opet otvara pitanje podjela, prebrojavanja i otvara stare rane koje su BiH tijekom povijesti uvijek vodile prema nemiru, sukobima i nemogućnosti zajedničkog života. Hoće li BiH biti država sa tri nacionalne državice ili jedinstvena država u kojoj će sva tri naroda moći konzumirati svoja ustavna prava ključna su pitanja i izazovi za narode koji tamo žive ali i za međunarodnu zajednicu. Međunarodna zajednica je čuvar postojećeg, a postojeće je neodrživo za budućnost BiH.
Zbog ovih ključnih razloga može se govoriti o Daytonu 2 koji bi trebao riješiti spomenuta ključna pitanja.
Ono što jedino može otvoriti perspektivu narodima BiH jest budućnost za koju svi trebaju dati određene žrtve, odnosno ustupke. Proces priključenja Europskoj uniji treba biti onaj smjer gdje će sva tri naroda naći svoje interese i vidjeti mogućnost boljeg i sretnijeg života i suživota. Europska unija i jeste nastala na ideji udruživanja kako bi se izbjegli budući sukobi među narodima. BiH ne smije ostati „prokleta avlija“ u središtu Europske unije jer to destabilizira nju samu a i pokazuje njenu nemoć da u vrijeme globalizacije riješi teške probleme u BiH. BiH je trebala već ući u Europsku uniju prije svega iz političkih razloga, a to bi onda otvorilo prostor za ekonomske i socijalne reforme. Sigurno je da će ulasku u EU morati prethoditi politički zahvati koji će izazvati veliku buru ali će narodima dugoročno jamčiti perspektivu boljeg života. Neprihvatljivo je da se mir i politički život u BiH odvija po modelu 2:1 gdje će predstavnici pojedinih naroda u političkim institucijama zauzimati onu poziciju koja im trenutno odgovara a u cilju obrane postojećeg. To je formula uz koju jedan nacionalizam hrani drugi i vuče daljnjim podjelama a BiH je zemlja koja se ne može podijeliti i tu činjenicu posebno nakon krvavog rata treba svatko razuman prihvatiti.
Tek potom neće se govoriti o BiH u smislu budućnosti nezavršenog rata, ili podijeljenom društvu i nestabilnoj državi. Danas je BiH zemlja gdje je najveća nezaposlenost u Europi, teška socijalna situacija i izostanak perspektive zbog čega rastu strahovi i buja negativna energija.
Hrvatski narod u BiH ima tri velika problema i BiH: nemogućnost konzumacije Ustava na nižim razinama, nemogućnost povratka na svoja ognjišta posebice u Republici Srpskoj i politička razjedinjenost pri čemu je stvoren sloj politokracije koja se sve više brine o sebi.
Udruga „Prsten“ ovim okruglim stolom želi kao nepolitička organizacija otvoriti razgovore o najvažnijim pitanjima o položaju i životu i hrvatskog naroda u BiH ali i čitave BiH jer nam je jasno da bez zajedničkog boljeg suživota nema opstanka niti državi BiH. Dosadašnja pomoć Hrvatima u BiH je bila nedovoljna, često se osjećaju zaboravljenim od matice a političke strukture iz Hrvatske su uglavnom o izborima svraćale u BiH i nudile obećanja uglavnom nikada ostvarena. BiH je prevažan strateški interes Hrvatske u svakom pogledu i morala bi biti daleko više u žiži službene politike. No, razumljivo je i to da se i sam Hrvatska u ovim teškim vremenima bori sa očuvanjem svoje pozicije, svoga suvereniteta i pripremama za ulazak u EU. Unatoč tome, veća briga i konkretne akcije za poboljšanje položaja hrvatskog naroda u BiH i očuvanje BiH kao suverene države moraju biti strateški interes Hrvatske.
Sudionici razgovora na okruglim stolovima koje ćemo organizirati zasigurno će iznijeti vrijedna razmišljanja i ideje od kojih neke mogu biti primijenjene kao konkretna rješenja. Akademska atmosfera i znanstveni pristup biti će polazište našega rada kako bi se izbjeglo politiziranje već ionako užarene situacije u BiH. Nadamo se da će to biti dobra podloga za bolje koncipiranje i hrvatske vanjske politike prema BiH a i za poboljšanje stabilnosti same BiH i suživota sva tri naroda.  Zato će naši napori biti usmjereni prema budućnosti i rješenjima koja će poboljšati položaj hrvatskoga ali i druga dva naroda u BiH. U tom smislu važna je otvorenost, iskrenost i dobronamjernost u dijalogu i nuđenju rješenja jer je to jedina podloga za zaokret situacije u ovoj podijeljenoj i napaćenoj zemlji.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga bosanskih Hrvata "Prsten"
Ulica grada Vukovara 235
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: prsten@udruga-prsten.hr
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557
ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.