DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga bosanskih Hrvata "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links

stu
2

Prof. dr.sc. Miljenko Brkić : Obrazovni sustav u BiH, sadašnjost i perspektive

Tema „Obrazovani sustav u BiH-sadašnjost i perspektive“, zapravo je odveć široka i uopćena tema o kojoj bi se mogao, a možda i trebao, održati poseban znanstveni i stručni skup, ali skup meritornih i kompetentnih stručnjaka koji ovu problematiku prate i poznaju i koji bi, za odgojno obrazovni sustav u BiH, mogli ponuditi kvalitetna i odgovarajuća, najmanje bolna rješenja.
Zasad se ovom problematikom bave svi, najviše politikanti, a najmanje oni koji bi trebali i imali što kazati. Doduše, kod nas u BiH je problem i u tomu što, i kad imate što kazati nemate komu kazati, nismo naime naučili slušati, pa je time problem dvostruko veći.  
Svjestan rizika da ostanem samo na načelnim pitanjima, ja iz jednog svog ranijeg rada na sličnu temu, donosim kroki o povijesti odgoja i obrazovanja ili uže, povijesti školstva u BiH, i to u vidu natuknica, a nakon toga dajem si pravo da ponudim svoja viđenja sadašnjeg stanja i mogućih perspektiva odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
            Moram odmah na početku reći da jednako kao što su naši narodi teško i ubogo živjeli i kalvariju svoju preživljavali, ista, pa još i gora sudbina, pratila je i naše školstvo. Tegobni su bili putovi kojima je koračao naš čovjek da bi sebi i svojoj djeci osiguravao elementarno preživljavanje, a samo školovanje je često bio i ostajao puki san. Posebice je to karakteristično za razdoblje turske vladavine.
            Prve samostanske škole, prema nekim autorima (Batinić) franjevci otvaraju čim su doselili u Bosnu potkraj trinaestog stoljeća, a prve manastirske škole pojavljuju se potkraj četrnaestog stoljeća, kada nastaju i prvi manastiri. Prve sibjan-mektebe, početne vjerske škole ili škole za malu djecu, Osmanlije su počeli otvarati sredinom petnaestog stoljeća,. Naravno, od tih prvih samostanskih i manastirskih škola i sibjan-mekteba prošlo je dugo vremena do otvaranja pravih konfesionalnih škola i do otvaranja narodnih škola u Bosni i Hercegovini. Temeljna značajka turskog, pa i austrougarskog perioda je u tomu što su naši narodi imali svoje konfesionalne škole. Odmah treba reći, to nisu bile vjerske škole, kao što se ponekad misli, nego su škole bile pod upravom crkava i vjerskih zajednica, pa su i vjerski predmeti bili nešto zastupljeniji.
            Za vrijeme osmanske vladavine nijedna narodna osnovna škola nije otvorena. Istina, tek nakon četristogodišnjeg vladanja, bio je jedan pokušaj otvaranja narodnih škola koji nije uspio. Razlog neuspjeha leži u činjenici da te škole nisu trebale biti narodne, nego turske, sa obveznim turskim jezikom.
Narodne, osnovne škole prvi put uvodi Austro-Ugarska, ali sa naglašenim državnim, a ne narodnim karakterom. Istina Austro-Ugarska je, okupirajući Bosnu i Hercegovinu, zatekla, izvjestan broj konfesionalnih škola, koje su nastavile sa radom. Tako za vrijeme Austro-Ugarske, kao i u razdoblju između dva svjetska rata, imamo u BiH usporedo i narodne i konfesionalne škole. Za Austro-Ugarske vladavine broj osnovnih, a i srednjih škola ubrzano raste, ali ni izdaleka, onoliko, kolike su potrebe naroda Bosne i Hercegovine.
Ulaskom u novu državnu tvorevinu, koju danas poznajemo pod nazivom stara Jugoslavija, školstvo Bosne i Hercegovine dijeli sudbinu Bosne i Hercegovine, koja je u novoj državi izgubila svaki integritet i suverenitet. Unitarističko-centralistička organizacija nove države, pa i sustava školstva, ne samo da nije polazila od povijesnih granica Bosne i Hercegovine, nego ih je i u svojoj unutarnjoj organizaciji krajnje zanemarivala i Bosnu i Hercegovinu nemilosrdno dijelila i razbijala, i svaki trag njezina identiteta svjesno i planski zatirala. Školska politika, bila je samo dio sveukupne, iste politike, koja se vodila prema Bosni i Hercegovini, gdje se školska politika u cijelosti identificirala s vladajućim režimom.
U socijalističkom sustavu ili kako danas kažemo bivšoj Jugoslaviji, odgojno obrazovni sustav je dugo vremena zadržao karakteristike prethodnog sustava. Jednopartijski i unitarističko-centralistički sustav, sa snažnim rusofilstvom i socijalističkom ideologijom, obilježavaju prve godine socijalističkog upravljanja. Postupna demokratizacija sporo teče sve do sedamdesetih godina kada školstvo u cijelosti prelazi u nadležnost tadašnjih socijalističkih republika, pa tako i BiH. Od toga vremena pa do devedesetih, školstvo u Bosni i Hercegovini se snažno razvija, postaje prepoznatljivo, naše bosansko-hercegovačko i funkcionira na zavidnoj stručnoj i organizacijskoj razini. Demokratski procesi i pedagoška klima vladaju u obrazovnim institucijama. Istina, vladajuća partija i dalje, ali s puno manje „uspjeha“ ideologizira nastavne sadržaje i nastavni proces.
Kakvo je stanje danas, dvadeset godina nakon tzv. „demokratskih promjena“?  Na našu žalost moramo konstatirati da se u ovo današnje vrijeme, vrijeme neke čudne moralne meteorologije, odgojno-obrazovni sustav, kao i sve ostalo, urušilo, skršilo, slomilo, pa čak dosta toga potpuno izgubilo, a da mi kao društvo toga nismo dovoljno svjesni. Danas, kada su brojne vrednote odbačene, nove neizgrađene i nesigurne, i odgojno-obrazovni sustav, ako uopće kao sustav i postoji, ovakav kakav jeste, poprimio je potpuno nova obilježja. Brojne društvene razlike koje su izražene i naglašene skoro u svim područjima i svim djelatnostima u BiH, možda se najsnažnije očituju u području odgoja i obrazovanja. O svim važnijim pitanjima odgoja i obrazovanja u BiH, zapravo postoje različita mišljenja i različita shvaćanja i brojna nesuglasja. Zapravo, temeljni problem koji generira brojne druge jeste, u manjoj ili većoj mjeri, sveprisutni i u najvećoj mjeri proizveden strah, kod svih naroda, kako bi zajednički proces odgoja i obrazovanja djece različite nacionalne pripadnosti mogao dovesti do asimilacije i do gubitka nacionalnog identiteta. Stoga, za odgojno obrazovni sustav u BiH i jeste jedno od najvažnijih pitanja: kako urediti odgojno-obrazovni sustav da on prepozna, identificira i osigura primjenu nacionalnih normi i standarda koje će u sebi uz nacionalne sadržavati i integrirati univerzalne, općeprihvaćene vrijednosti: vrijednosti istine, pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva uopće.
Mora se priznati da to nije nimalo lagan zadatak i da treba puno strpljenja, mudrosti, razboritosti, struke i znanosti, međusobnog uvažavanja i poštivanja, a na žalost ponajviše političke volje da se makar približimo takvom početku. Za sada živimo u odgojno-obrazovnom sustavu, ako ga tako možemo zvati, koji je zdrobljen, usitnjen, podijeljen po svim mogućim osnovama. Istina, ono što treba priznati je da su u BiH uglavnom osigurani pravni propisi i to za sve razine, koji formalno-pravno osiguravaju svim građanima ostvarivanje i zaštitu prava na odgoj i obrazovanje, ali je sasvim drugo pitanje primjene tih propisa, a da ne spominjemo pitanje kvalitete odgojno obrazovnog sustava. Stavovi o propisima se teško usuglašavaju, a propisi još teže donose i kad se donesu nerijetko se ne priznaju, ne poštuju i ne primjenjuju i uglavnom se prilagođavaju nacionalnim ili regionalnim, da ne kažem stranačkim, potrebama i pogledima.
Kvaliteta sustava je uistinu posebno pitanje. Nezadovoljstvo kvalitetom, premda ponekad i neopravdano, jednako iznose i roditelji i učenici, nerijetko i sami nastavnici. Poseban problem su nastavni planovi i programi i nadasve preopterećenost učenika koja se stalno naglašava, a nikako da se riješi. Jedno istraživanje UNICEF-a pokazalo je da i „predstavnici vjerskih zajednica, u principu, dijele ovo mišljenje, premda smatraju da se obrazovni sistem počeo postavljati na dobrim osnovama, ali da za njegovu daljnju nadogradnju treba: politička volja, temeljitije pripreme, dobro osmišljene i financijski podržane sistemske a ne eksperimentalne promjene, te dobro vođena obrazovna politika. Predstavnici političkih struktura, također, uočavaju više loše nego dobre strane obrazovnog sistema, a predstavnici obrazovnih vlasti ne negiraju nedostatke, ali ističu i dobre strane, naročito stvorene zakonske pretpostavke za jednakost u pristupu i učešću u obrazovanju, podsjećajući da je obaveza obrazovnih i drugih vlasti da to svima i omoguće. Krivce za loše stanje obrazovnog sistema, roditelji i nastavnici vide, prvenstveno, u predstavnicima političke vlasti. Predstavnici vjerskih zajednica smatraju da je loš obrazovni sistem, između ostalog, rezultat velikog direktnog utjecaja politike na isti, te da postojanje ogromnog broja ministarstava obrazovanja i pedagoških zavoda razbija sistem. Sve ovo zapravo i proistječe iz, ratom i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, narušenih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa. Htjeli mi to priznati ili ne, bosanskohercegovačko društvo je podijeljeno po svim šavovima, uzduž i poprijeko. Pokidane su brojne, domalo sve niti, koje su tradicionalno povezivale ljude i narode u BiH. Stoga, ako znamo da odgojno obrazovni sustav, između ostalog, znatno ovisi o ekonomskim i društveno-političkim odnosima, onda je razumljivo zašto nam je i odgojno obrazovni sustav takav kakav jeste. Podijeljenost i rascjepkanost odgojno obrazovnog sustava se najvećim dijelom javlja kao posljedica nestručne i nesposobne, rekao bih diletantske i dnevne politike, koja je već skoro dvadeset godina prisutna u BiH.
Istina, u posljednje vrijeme otvaraju se neki vidici za ponovno uspostavljanje zajedništva i dobrosusjedskih odnosa.  Pojavljuju se, istina stidljivo i zahtjevi za zajedničkom nastavom, za školama u koje bi se upisivali učenici bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Naravno, ovakve inicijative su prisutnije u sredinama gdje postoji i veća zastupljenost različitih nacionalnih skupina. S ovim u svezi sve prisutnije je i pitanje donošenja jedinstvenih programa u školama, ali i želja za osiguranjem školovanja na materinskom jeziku za pripadnike svih konstitutivnih naroda u BiH.U spomenutome izvještaju UNICEF-a iz 2009. pod nazivom Podijeljene škole u BiH se dalje naglašava kako su „osjećanja nacionalne pripadnosti i identiteta sigurno pozitivna osjećanja. Njih ne treba gušiti, ali im u višenacionalnim sredinama treba oprezno prilaziti. Tim osjećanjima se ne smije manipulirati, naročito kada su u pitanju djeca.“ Posebno se podvlači zaključaj da je fenomen ''dvije škole pod jednim krovom'', kao i druge podjele u obrazovnom sistemu, nametnut od strane aktualne političke vlasti i da takvo stanje odgovara ponajprije aktualnim političkim strukturama. Iz odgovora ispitanika proizlazi da se podijeljenost obrazovnog sustava ne doživljava kao rezultat organske, prirodne podijeljenosti narodâ, već kao fenomen generiran dnevnom politikom.
Htjeli mi to priznati ili ne, ovo je vrijeme snažnih promjena na znanstvenom, tehnološkom, ekonomskom, društveno-političkom, proizvodnom, prirodno-ekološkom, kulturnom, i što je društveno najznačajnije – na obiteljskom planu. Sve te promjene imale su i imaju znatnog odraza na odgojno-obrazovni sustav uopće. Te promjene utječu na stvaranje novih situacija u kojima se rađaju nove vrijednosti i u kojima je odgojno-obrazovni sustav izložen ozbiljnom iskušenju.
Budući da su promjene te naravi i promjene izazvane ratom danas daleko značajnije, odgojno-obrazovni sustav mora poprimiti odgovorniju i aktivniju ulogu. Adekvatno tim promjenama, mi smo često posezali i za promjenama u odgoju i obrazovanju, a da nikada nismo dobivali rezultate na razini očekivanih. Razlozi su naravno višestruki. Najznačajniji su u našem mentalnom sklopu, jer mi hoćemo promjene po svaku cijenu i na brzinu. Mi nemamo strpljenja, nismo navikli na temeljit pristup, mi nemamo vremena. Osim toga, brojne naše promjene, za svoju osnovicu uzimale su voluntarizam ili pak političke premise. U brojnim promjenama, a toga se i ovoga puta najviše treba bojati, nije se uspostavljao kontinuitet između već dostignutih vrijednosti, između dakle već dostignutog stupnja u odgoju i obrazovanju, i predloženih promjena, kako bi se na taj način sačuvalo ono što je odgojno-obrazovna praksa iznjedrila kao vrijednost, kao kvalitetu, kao opće dobro. Jednostavno, kao da se svi odgovorni ponašaju kao da tek od njih svijet počinje, kao da ljudi prije nas ništa nisu radili. Ili što je još žalosnije, pojedinci koji su bili apologete i gorljivi zagovornici određenih vrijednosti, uglavnom ideološki obojenih, sada ih sa istom argumentacijom, samo s drugim predznakom, još većim zanosom i žarom osporavaju. O tempora o mores.
Međutim, baš ova naša nova stvarnost, ma koliko bila gruba i konfliktna, traži od odgojno-obrazovnog sustava u novim uvjetima čvrstoću i postojanost, a od odgojno-obrazovnih radnika dodatni angažman, aktivno sudjelovanje, osobni identitet i autentičnost.
Krize, skoro svih vrsta koje su zadesile našu državu, htjeli mi to ili ne, odgojno-obrazovni sustav stavljaju u novu aktivniju funkciju. Obrazovanje i znanost moraju biti presudni činitelji svekolikog ekonomskog i društvenog napretka. Što prije shvatimo da funkcionalno i aktualizirano znanje nije samo jedan od činilaca razvoja, već i sam razvoj, moć koja služi za proizvodnju svih ostalih oblika moći, brže i lakše ćemo svladavati nagomilane teškoće. Znanje i obrazovanje su u novim uvjetima ključni čimbenici humanizacije i civilizacije društva, njegovog gospodarskog i kulturnog razvitka. Ove činjenice moraju biti svjesni svi, a ponajprije i ponajviše ljudi u organima vlasti i poduzetničkim strukturama. Ulaganje u obrazovanje višestruko se vraća.
Za odgojno-obrazovni sustav od posebnog su značenja novi, ja bih ipak rekao, pluralni, a ne samo demokratski odnosi, posebice idejni pluralizam i pluralizam vlasništva. Na žalost, posljedice ideološkog monolitizma, ponovo su na sceni, ali u novom, uglavnom nacionalističkom ruhu i u trodimenzionalnoj formi. Umjesto da se novi idejni mozaik iskoristi kao šansa, kao mogućnost obogaćivanja, on se, takorekuć još jučer, izrodio u najstrašniju formu ljudskih odnosa, u rat. Nismo osposobljeni, obrazovani niti odgojeni da preko različitosti, pa i konfrontacija, ali bez konflikata, pokazujemo strpljivost i dijalog bez podvojenosti. Odgojno-obrazovni sustav na ovom planu ima izuzetnu zadaću.
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini već godinama svoje povjerenje daje onim političkim strukturama koji su više puta pali na životnim ispitima, na ispitima na kojima se polaže zrelost jednoga naroda i ostvaruje mogućnost na preživljavanje, da ne govorimo o razvoju ili održivom razvoju. Primjer je stanje izolacije hrvatskoga naroda, za koje se hrvatski političari u BiH ne zalažu javno ni službeno, ali to stanje izolacije gotovo nužno je rezultat svake akcije političkih predstavnika Hrvata. Ruku na srce, nije bilo baš previše aktivnosti hrvatskih političkih predstavnika u BiH, ali svaki pokušaj od rata naovamo doveo je Hrvate u lošiji položaj od onoga u kojemu su bili.
Kad je u pitanju područje odgoja i obrazovanja kod Hrvata u BiH, na djelu su proces tihe segregacije, tamo gdje hrvatski političari odlučuju i vode politiku, koji je uvod u spomenutu izolaciju, kako od drugih naroda, tako i od ostatka svijeta, primjerice u Hercegovini ili Središnjoj Bosni, kao i proces tihe asimilacije, tamo gdje hrvatski dužnosnici ne čine ništa konkretno niti konstruktivno da zaštite djecu i roditelje koji se odgajaju i obrazuju kao manjine, primjerice u Posavini, ili kantonima s bošnjačkom većinom u Federaciji.
Odgovor na sadašnje stanje mora biti jasan i konkretan: Hrvati u BiH, kao politički narod koji razumije svoje poslanje i svoj identitet, ne smije zazirati od suradnje s druga dva naroda, kao i sa svima ostalima koji su dobronamjerni i žele pomoći, a na poseban način s Republikom Hrvatskom i svojom dijasporom, u ostvarivanju uvjeta za razvoj pravednog društva ravnopravnih i za izazove suvremenom svijeta spremnih i osposobljenih građana. Hrvati u BiH imaju dovoljno vlastite pameti i energije za sudjelovanje u zajedničkoj izgradnji okvira odgojno-obrazovnog sustava, u kojemu nijednom pojedincu neće biti tijesno, u kojemu nijednom narodu neće biti nametano niti oduzimano dostojanstvo niti vlastiti identitet, i u kojemu će komparativne prednosti koje posjedujemo služiti za razvoj cijele Bosne i Hercegovine, čime mi Hrvati možemo ponajviše profitirati. I politički, i ekonomski i stručno. Živjeli.
 |    Ispis stranice


Tagovi:    

blog comments powered by Disqus

Uvodno izlaganje prof.dr.sc. Ivana Lovrinovića

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma u Parizu prosinca 1995.g politički predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatili su političku podjelu i strukturu vlasti, o čemu se pregovaralo u Daytonu. Najveći doprinos sporazuma je u uspostavi mira. Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao država koja se sastoji od dvije cjeline: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustav BiH je sva tri naroda proglasio konstitutivnim i ravnopravnim i to je vrlo važna činjenica.

Međutim, provedba ustavnih odredbi u život je problem i na tom području bujaju manji ili veći sukobi kako na najvišim tako i na nižim razinama vlasti i društva. Pored toga, postojanjne svojevrsne države u državi - Republike Srpske- je čimbenik koji negativno djeluje na Muslimane (Bošnajke) i Hrvate jer usmjerava BiH prema državi u koju bi činile tri nacionalne državice a to opet otvara pitanje podjela, prebrojavanja i otvara stare rane koje su BiH tijekom povijesti uvijek vodile prema nemiru, sukobima i nemogućnosti zajedničkog života. Hoće li BiH biti država sa tri nacionalne državice ili jedinstvena država u kojoj će sva tri naroda moći konzumirati svoja ustavna prava ključna su pitanja i izazovi za narode koji tamo žive ali i za međunarodnu zajednicu. Međunarodna zajednica je čuvar postojećeg, a postojeće je neodrživo za budućnost BiH.
Zbog ovih ključnih razloga može se govoriti o Daytonu 2 koji bi trebao riješiti spomenuta ključna pitanja.
Ono što jedino može otvoriti perspektivu narodima BiH jest budućnost za koju svi trebaju dati određene žrtve, odnosno ustupke. Proces priključenja Europskoj uniji treba biti onaj smjer gdje će sva tri naroda naći svoje interese i vidjeti mogućnost boljeg i sretnijeg života i suživota. Europska unija i jeste nastala na ideji udruživanja kako bi se izbjegli budući sukobi među narodima. BiH ne smije ostati „prokleta avlija“ u središtu Europske unije jer to destabilizira nju samu a i pokazuje njenu nemoć da u vrijeme globalizacije riješi teške probleme u BiH. BiH je trebala već ući u Europsku uniju prije svega iz političkih razloga, a to bi onda otvorilo prostor za ekonomske i socijalne reforme. Sigurno je da će ulasku u EU morati prethoditi politički zahvati koji će izazvati veliku buru ali će narodima dugoročno jamčiti perspektivu boljeg života. Neprihvatljivo je da se mir i politički život u BiH odvija po modelu 2:1 gdje će predstavnici pojedinih naroda u političkim institucijama zauzimati onu poziciju koja im trenutno odgovara a u cilju obrane postojećeg. To je formula uz koju jedan nacionalizam hrani drugi i vuče daljnjim podjelama a BiH je zemlja koja se ne može podijeliti i tu činjenicu posebno nakon krvavog rata treba svatko razuman prihvatiti.
Tek potom neće se govoriti o BiH u smislu budućnosti nezavršenog rata, ili podijeljenom društvu i nestabilnoj državi. Danas je BiH zemlja gdje je najveća nezaposlenost u Europi, teška socijalna situacija i izostanak perspektive zbog čega rastu strahovi i buja negativna energija.
Hrvatski narod u BiH ima tri velika problema i BiH: nemogućnost konzumacije Ustava na nižim razinama, nemogućnost povratka na svoja ognjišta posebice u Republici Srpskoj i politička razjedinjenost pri čemu je stvoren sloj politokracije koja se sve više brine o sebi.
Udruga „Prsten“ ovim okruglim stolom želi kao nepolitička organizacija otvoriti razgovore o najvažnijim pitanjima o položaju i životu i hrvatskog naroda u BiH ali i čitave BiH jer nam je jasno da bez zajedničkog boljeg suživota nema opstanka niti državi BiH. Dosadašnja pomoć Hrvatima u BiH je bila nedovoljna, često se osjećaju zaboravljenim od matice a političke strukture iz Hrvatske su uglavnom o izborima svraćale u BiH i nudile obećanja uglavnom nikada ostvarena. BiH je prevažan strateški interes Hrvatske u svakom pogledu i morala bi biti daleko više u žiži službene politike. No, razumljivo je i to da se i sam Hrvatska u ovim teškim vremenima bori sa očuvanjem svoje pozicije, svoga suvereniteta i pripremama za ulazak u EU. Unatoč tome, veća briga i konkretne akcije za poboljšanje položaja hrvatskog naroda u BiH i očuvanje BiH kao suverene države moraju biti strateški interes Hrvatske.
Sudionici razgovora na okruglim stolovima koje ćemo organizirati zasigurno će iznijeti vrijedna razmišljanja i ideje od kojih neke mogu biti primijenjene kao konkretna rješenja. Akademska atmosfera i znanstveni pristup biti će polazište našega rada kako bi se izbjeglo politiziranje već ionako užarene situacije u BiH. Nadamo se da će to biti dobra podloga za bolje koncipiranje i hrvatske vanjske politike prema BiH a i za poboljšanje stabilnosti same BiH i suživota sva tri naroda.  Zato će naši napori biti usmjereni prema budućnosti i rješenjima koja će poboljšati položaj hrvatskoga ali i druga dva naroda u BiH. U tom smislu važna je otvorenost, iskrenost i dobronamjernost u dijalogu i nuđenju rješenja jer je to jedina podloga za zaokret situacije u ovoj podijeljenoj i napaćenoj zemlji.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga bosanskih Hrvata "Prsten"
Ulica grada Vukovara 235
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: prsten@udruga-prsten.hr
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557
ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.