DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga bosanskih Hrvata "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links

stu
2

Prof. dr.sc. Neven Šimac : BiH i EU-integracija ili dezintegracija

Zapao me, doslovce, ovaj naslov, pa ću, bez obzira na oštrinu i spornost njegove dvojbe, ipak nastojati nešto kazati o tako naznačenom "raskršću" bosansko-hercegovačkih putova. Poći ću pritom od činjenice da je bosansko-hercegovačka (b-h) država, nakon razdoblja narodnih vladara, pa sve do 1945, odnosno 1992. godine, dakle pola tisućljeća, živjela u uvjetima strane okupacije, odnosno protektorata, koji su ipak, kako-tako čuvali cjelovitost njezina prostora, premda su unosili u BiH, što silom što milom, vlastite (u)pravne, kulturne, religijske, ideološke i civilizacijske norme i navade.

 
Iz ovih činjenica ne želim nikako izvući zaključak da Bosna i Hercegovina (BiH) ne bi bila u stanju opstati bez strane vrhovničke prisutnosti i prisile, i to jednostavno stoga, što za takav zaključak nema uvjerljiva temelja ni dokaza. Nema temelja, jer kad god su u povijesti skupine ljudi snažno htjele živjeti zajedno, u posebnoj zajednici - polisu ili državi, onda je to bilo moguće, pa čak i kad nisu predstavljali kulturno, vjerski pa čak ni jezično jedinstvene skupine. Nema ni dokaza, jer su ideju i spomen na bosansko-hercegovačku banovinsku, pa kraljevsku, pa čak i redo-državnu tradiciju Bosne Srebrene poštivale i otomanska i austrijska carevina.
 
Dvojba koja nas, međutim, mora propitkivati i zabrinjavati jest druge naravi: nije li minulo stoljeće, s dva posljednja rata (1941-45. i 1992-95.), te s razdobljem između ta dva rata, bilo do te mjere razdvajajuće - u odnosu na b-h društvo - i razarajuće - u odnosu na b-h državu - da je obnova društvovnih spona i institucionalnih veza do te mjere otežana, da će BiH ostajati unedogled bolesnik s Vrbasa, Miljacke i Neretve. Toj se dilemi na neki način suprotstavlja naslov ove intervencije, koji su organizatori ovako oštro postavili: aut Europa, aut mori, kako bi rekli naši latinaši. U ovom kratkom i na žalost odveć površnom razmišljanju o ovoj dvojbi, krenuo bih od njezina drugog dijela, od opasnosti dezintegracije. Morat ću se, međutim, ograničiti na vanjske utjecaje koji su pogodovali, ili koji sveđer potiču dezintegracijske procese, jer unutarnje porive ne poznam tako dobro kao što je to slučaj drugih sudionika ovog skupa, od kojih očekujem da ih imenuju, razodjenu i kvalificiraju.
 
1. Rizici dezintegracije 

U nastojanju da se proniknu razlozi i snage rastakanja društva i razbijanja države u BiH, nije moguće zanemariti vanjske utjecaje, od onih velikih sila do onih iz susjedstva. Činjenica je da su posljednjem ratu i razaranju b-h teritorija i institucija kumovale i vanjske sile, koje su stale na stranu inicijalnog napadača na b-h državu - srbijanske politike i soldateske, kao i znatan dijela b-h Srba. To su prilično otvoreno bile Rusija i Grčka, a manje vidljivo, premda djelotvorno, Francuska i, navlastito, Velika Britanija. To su u neku ruku bile, premda ne u teritorijalnom smislu, nego religijsko-zaštitnički i neke države islamskog svijeta, kao Iran i Saudijska Arabija. Činjenica je i to, da je politika Republike Hrvatske, nakon početnog podržavanja b-h samostalnosti - što je ustvari i bio odrješit stav najvećeg dijela političke klase i naroda u RH, okolišala i davala proturječne znakove i izjave o b-h održivosti i cjelovitosti. Okolišala je u toliko što je dominirajući dio državnog vrha, nevičan međunarodnim odnosima i pravu bio opčinjen djelotvornošću sile Miloševićeve Srbije i pasivnošću međunarodne zajednice. Taj isti vrh i konkretno hrvatski predsjednik Republike bio je opsjednut idejom srbijansko-hrvatske nagodbe iz 1939. godine – tog političkog dogovora na štetu trećega, tj. Bosne i Hercegovine - a koji je bio nastao u stubokom drugačijim povijesnim uvjetima od onih s konca prošlog stoljeća, jer u međuvremenu se bio dogodio strašni II. svjetski rat, genocidno poraće, četiri i po stoljeća komunističke inženjerije duša i identitetsko lutanje b-h muslimana. Taj neznalački politički vrh RH se, strahujući da u slučaju raspada b-h države ne osigura "svoj dio", kolebao, pa je vjerujući Miloševiću - da je BiH moguće dijeliti i da će "veliki svijet" to prihvatiti - tražio svoje "pomoćno sjedalo" u diobi susjedne zemlje. I nije tome težio tek tako, in peto, nego je o tome govorio svima koji su to pitali ili ne pitali, od stranačkih  struktura u RH i ekspozitura u BiH, pa do europskih promatrača i stranih dobronamjernika.

S druge strane, činjenica je da je utjecaj nekih drugih država i sila težio očuvanju BiH. Nisu to bili samo principijelni i često odveć diskretni stavovi dijela EU-članica, posebice Austrije i Njemačke, nego i Turske i Vatikana, a tek potom i SAD, ali ove posljednje tek nakon medijske nepodnošljivosti "etničkih čišćenja" (što je samo jadni eufemizam za genocid i zločine protiv čovječnosti), ali i to tek nakon sve snažnijih prosvjeda demokratske javnosti u svijetu. Djelomična i nedominantna EU-principijelnost temeljila se ne samo na međunarodnim dokumentima, od Povelje UN, ugovorâ EU i rezolucija Vijeća Europe, nego i na načelima Završnog akta Konferencije za europsku sigurnost i suradnju u Helsinkiju iz 1975. godine o nepromjenjivosti granica u Europi.

 
Poslijeratne nesreće i nevolje su, međutim, došle od nepoznavanja ovog dijela svijeta od strane SAD i njihove nestrpljivosti da iznađu brzo rješenje za zaustavljanja rata u BiH. Ovo neznanje valja uspoređivati – povijesne dimenzije radi - iskustvu i politici Austro-ugarske monarhije nakon što je na Berlinskom kongresu dobila protektorski mandat nad BiH. Ne zaboravimo ipak da je Daytonsko-pariški ugovor, iako organizacijski i operativno – Pax americana, ipak nastajao pod nemalim utjecajem europskih država, članica "kontaktne skupine" i posebice pod, za BiH snažno dezintegrirajućim utjecajem Rusije i Velike Britanije u toj skupini. I sve je bilo učinjeno da se "zadovolje Srbi" jer, kao, valja mangupe zadovoljiti, pa će se smiriti. Nemar i neprincipijelnost hrvatskih i bošnjačkih pregovarača, posebice glede teritorijalne podjele (e.g. napuštanja Posavine!), institucionalnih ovlasti, ali i imena "očišćenog" entiteta (državnog naziva: Republika!), kao i oko genocidom ostvarene homogenosti tog entiteta, bitno su pridonijeli uspjehu vanjskih pritisaka u prilog dezintegracije.
 
Često se čuje pitanje, postoje li danas vanjski pritisci ka dodatnoj dezintegraciji BiH… na pr. zbog osamostaljenja Kosova?Vjerujem da ne, jer se takvo što u Europi danas drži opasnom igrom, pošto mnoge granica na starom kontinentu nisu kulturno-etničke, nego su povijesno-političke i jer su granice češće rezultat ratova i sukoba, a rjeđe poštivanja identiteta, dogovora i pravednosti… ali i zato što je ostvarena razina dezintegracije BiH već i onako loš primjer za druge. Naglasimo ipak da raspad bivše Jugoslavije nije u tom smislu precedens, jer su u toj federaciji republike i pokrajine bile "društveno-političke zajednice" koje su imale atribute svih triju konstitutivnih vlasti države (zakonotvorne, izvršne i sudske).
 
Da zaključim svoje razmišljanje o ovom dijelu: vanjske snage dezintegracije su svoje odigrale, premda neke države još uvijek mogu, neodgovorno, mahnuti tom zastavom. U Hrvatskoj je pak danas snažno prisutna svijest o tome da je onaj dio hrvatske politike koji je očijukao s idejom raspada BiH - premda za takvu politiku nije imao ni snage, ni izgleda za takvo što - nanio silnu, povijesno tragičnu štetu i Hrvatskoj, ali prvenstveno Bosni i Hercegovini. Pri tome je pridonio geopolitičkoj promjeni na ovim prostorima i izgledima suradnje s ne još tako davno postojećim sekularnim i europskim islamom. Jedino još Srbija, povremeno, svojom, što otvorenom, što pod-žitnom politikom, podržava i podgrijava tendencije snažnije dezintegracije, ali i to različitim intenzitetom u vremenu, što je očito i stalno od Miloševića, preko Koštunice pa sve do Tadića.
 
 
 
2. EU-integracija kao rješenje?
 
Ovdje valja odmah podsjetiti da je Europska unija još uvijek pretežito ekonomska integracija, premda baš u BiH ona iskušava, nemušto i nejako, svoju političku dimenziju, riječju – svoju vanjsku politiku i zajedničku sigurnost. Ne treba međutim imati iluzija o tome da bi EU mogla biti za BiH bitni integrirajući faktor. EU tom procesu ne će odmoći, Unija može i pomoći, ali ne će biti odlučujući čimbenik u tome.

 

EU će od BiH, danas kandidata za kandidaturu za članstvu u EU a, u ne tako skoro sutra, zemlju kandidata za EU, tražiti da zadovolji tzv. Kopenhaško-madridske kriterije za pristup u EU, u koje spada demokratski politički sustav, prvenstvo i vladavina prava, djelotvorne demokratske institucije, gospodarstvo što je u stanju nositi se s konkurencijom u EU, što sve može poticati i pogodovati unutarnjim reformama, ali ove reforme treba – htjeti u BiH i moći ih uspostavljati!

 
EU se, međutim, ne će miješati u unutarnje političko uređenje BiH i ne će preferirati više ili manje decentralizirani ustroj, ali će tražiti funkcionirajuću demokratsku državu, stabilne institucije i jednakost građana pred zakonom i pred svim izvršno-upravnim i sudskim institucijama, na čitavom državnom području BiH. EU se ne će miješati ni u "konstitutivnost narodâ", jer takvog pojma (u etničko-političkom smislu) u EU-državama nema, ali će poštivati tu specifičnost, inzistirajući međutim na poštivanju prava i na nediskriminaciji.
 
Općenito se drži – a primjeri Hrvatske, ali i Turske to pokazuju, da je perspektiva članstva u EU snažna motivacija za reforme, kako one političke, tako i gospodarske. Sve te reforme dugo traju, jer ne radi se samo o tome da se u vlastito pravo pretoči preko 100.000 stranica više ili manje obveznih pravila pravne stečevine (acquis communautaire) EU, nego da to novo pravo i zaživi u konkretnoj i nediskriminirajućoj primjeni. Ostaje međutim pitanje, žele li nacionalističke i hazarderske političke snage u BiH reforme, ili su takve reforme prijetnja upravo njihovim, s jedne strane diskriminirajućim i dezintegrirajućim, a s druge isključivim i monopolističkim interesima.
 
Što međutim EU nudi i što ona u svojoj biti jest, a što bi moglo privući toj integraciji druge, većinske, pro-demokratske, ili politički neartikulirane snage i građane u BiH? To su ne samo EU-fondovi i programi – strukturni i kohezijski – što je dokaz da je EU prvenstveno zajednica solidarnosti jačih sa slabijima, većih s manjima i bogatijih sa siromašnijima. To je i činjenica da je EU danas zajednica država s pola milijarde stanovnika, od kojih oko 332 milijuna, u 17 od 27 država-članica, ima još i zajednički novac, euro. To je još činjenica da je EU do sada jamčila i ostvarivala mir i stabilnost – političku i gospodarsku – za svoje članice, te da kao takva nastupa jedinstveno u svijetu, na sve više područja, od trgovinskog i gospodarskog do financijskog i onih koji se odnose na siromaštvo i migracije, klimatske promjene i energente, vodu i hranu, mora i šume…
 
EU-solidarnost se značajno iskazala u vrijeme sadašnje, još uvijek neprevladane krize, kad je njezina djelotvorna pomoć spašavala Irsku, Grčku i Portugal, a nije isključeno da se potreba za pomoći EU pokaže i drugdje, u većim državama, poput Španjolske i Italije, na pr. Ne smije se pritom zaboraviti niti to da je EU27 glavni gospodarski trgovinski partner Bosne i Hercegovine, da BiH izvozi u EU gotovo 3/4 svojih proizvoda i usluga, a da iz EU uvozi gotovo 2/3 svih proizvoda i usluga. Osim toga, EU je kao cjelina prvi ulagač u BiH, s oko 50% svih izravnih stranih ulaganja.
 
I, na koncu, kad su prije tri godine na jednom predavanju u Europskom domu u Zagrebu, upitali dvojicu irskih diplomata, što je za suverenitet Republike Irske značio njezin pristup u EU 1973. godine, onda su oni vrlo odlučno odgovorili, da je njihov suverenitet i njihov identitet tim ulaskom ojačan, jer su s jedne strane pristupili snažnoj zajednici država, glas koje se u svijetu čuje i sluša, a s druge – stali su na javnu scenu na kojoj se njihovi identitet, umjetnost, posebice glazba, te jezik i kultura vide i prepoznaju, pa time i više cijene i poštuju.
 
Ne bi li se i Bosna i Hercegovina mogla nadahnuti ovakvim primjerima i svjedočenjima i ne bi li barem ti, neizravni čimbenici vanjskih utjecaja, ali ovog kontinenta, mogli pridonijeti reintegraciji b-h društva i restauriranju b-h države?
 |    Ispis stranice


Tagovi:    

blog comments powered by Disqus

Uvodno izlaganje prof.dr.sc. Ivana Lovrinovića

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma u Parizu prosinca 1995.g politički predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatili su političku podjelu i strukturu vlasti, o čemu se pregovaralo u Daytonu. Najveći doprinos sporazuma je u uspostavi mira. Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao država koja se sastoji od dvije cjeline: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustav BiH je sva tri naroda proglasio konstitutivnim i ravnopravnim i to je vrlo važna činjenica.

Međutim, provedba ustavnih odredbi u život je problem i na tom području bujaju manji ili veći sukobi kako na najvišim tako i na nižim razinama vlasti i društva. Pored toga, postojanjne svojevrsne države u državi - Republike Srpske- je čimbenik koji negativno djeluje na Muslimane (Bošnajke) i Hrvate jer usmjerava BiH prema državi u koju bi činile tri nacionalne državice a to opet otvara pitanje podjela, prebrojavanja i otvara stare rane koje su BiH tijekom povijesti uvijek vodile prema nemiru, sukobima i nemogućnosti zajedničkog života. Hoće li BiH biti država sa tri nacionalne državice ili jedinstvena država u kojoj će sva tri naroda moći konzumirati svoja ustavna prava ključna su pitanja i izazovi za narode koji tamo žive ali i za međunarodnu zajednicu. Međunarodna zajednica je čuvar postojećeg, a postojeće je neodrživo za budućnost BiH.
Zbog ovih ključnih razloga može se govoriti o Daytonu 2 koji bi trebao riješiti spomenuta ključna pitanja.
Ono što jedino može otvoriti perspektivu narodima BiH jest budućnost za koju svi trebaju dati određene žrtve, odnosno ustupke. Proces priključenja Europskoj uniji treba biti onaj smjer gdje će sva tri naroda naći svoje interese i vidjeti mogućnost boljeg i sretnijeg života i suživota. Europska unija i jeste nastala na ideji udruživanja kako bi se izbjegli budući sukobi među narodima. BiH ne smije ostati „prokleta avlija“ u središtu Europske unije jer to destabilizira nju samu a i pokazuje njenu nemoć da u vrijeme globalizacije riješi teške probleme u BiH. BiH je trebala već ući u Europsku uniju prije svega iz političkih razloga, a to bi onda otvorilo prostor za ekonomske i socijalne reforme. Sigurno je da će ulasku u EU morati prethoditi politički zahvati koji će izazvati veliku buru ali će narodima dugoročno jamčiti perspektivu boljeg života. Neprihvatljivo je da se mir i politički život u BiH odvija po modelu 2:1 gdje će predstavnici pojedinih naroda u političkim institucijama zauzimati onu poziciju koja im trenutno odgovara a u cilju obrane postojećeg. To je formula uz koju jedan nacionalizam hrani drugi i vuče daljnjim podjelama a BiH je zemlja koja se ne može podijeliti i tu činjenicu posebno nakon krvavog rata treba svatko razuman prihvatiti.
Tek potom neće se govoriti o BiH u smislu budućnosti nezavršenog rata, ili podijeljenom društvu i nestabilnoj državi. Danas je BiH zemlja gdje je najveća nezaposlenost u Europi, teška socijalna situacija i izostanak perspektive zbog čega rastu strahovi i buja negativna energija.
Hrvatski narod u BiH ima tri velika problema i BiH: nemogućnost konzumacije Ustava na nižim razinama, nemogućnost povratka na svoja ognjišta posebice u Republici Srpskoj i politička razjedinjenost pri čemu je stvoren sloj politokracije koja se sve više brine o sebi.
Udruga „Prsten“ ovim okruglim stolom želi kao nepolitička organizacija otvoriti razgovore o najvažnijim pitanjima o položaju i životu i hrvatskog naroda u BiH ali i čitave BiH jer nam je jasno da bez zajedničkog boljeg suživota nema opstanka niti državi BiH. Dosadašnja pomoć Hrvatima u BiH je bila nedovoljna, često se osjećaju zaboravljenim od matice a političke strukture iz Hrvatske su uglavnom o izborima svraćale u BiH i nudile obećanja uglavnom nikada ostvarena. BiH je prevažan strateški interes Hrvatske u svakom pogledu i morala bi biti daleko više u žiži službene politike. No, razumljivo je i to da se i sam Hrvatska u ovim teškim vremenima bori sa očuvanjem svoje pozicije, svoga suvereniteta i pripremama za ulazak u EU. Unatoč tome, veća briga i konkretne akcije za poboljšanje položaja hrvatskog naroda u BiH i očuvanje BiH kao suverene države moraju biti strateški interes Hrvatske.
Sudionici razgovora na okruglim stolovima koje ćemo organizirati zasigurno će iznijeti vrijedna razmišljanja i ideje od kojih neke mogu biti primijenjene kao konkretna rješenja. Akademska atmosfera i znanstveni pristup biti će polazište našega rada kako bi se izbjeglo politiziranje već ionako užarene situacije u BiH. Nadamo se da će to biti dobra podloga za bolje koncipiranje i hrvatske vanjske politike prema BiH a i za poboljšanje stabilnosti same BiH i suživota sva tri naroda.  Zato će naši napori biti usmjereni prema budućnosti i rješenjima koja će poboljšati položaj hrvatskoga ali i druga dva naroda u BiH. U tom smislu važna je otvorenost, iskrenost i dobronamjernost u dijalogu i nuđenju rješenja jer je to jedina podloga za zaokret situacije u ovoj podijeljenoj i napaćenoj zemlji.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga bosanskih Hrvata "Prsten"
Ulica grada Vukovara 235
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: prsten@udruga-prsten.hr
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557
ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.