DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga bosanskih Hrvata "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links

stu
2

Krešimir Zubak: Dayton i ustavnopravni položaj

Postala je notornom činjenica kako Hrvati u BiH nisu u jednakom političkopravnom položaju sa druga dva konstitutivna naroda u BiH. Kada kažem notornom, onda mislim na ovo vrijeme današnje. Jer, doskora, ukazivanje na našu nejednakopravnost s drugima, što je posljedica potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma bilo je, najblaže kazano, s prijezirom odbacivano, ironizirano ili prešućivano, čak i unutar političkih, društvenih i znanstvenih struktura u Hrvata uopće.
 
Danas, kada je o Hrvatima u BiH riječ, to je unisono stajalište svih političkih, vjerskih, znanstvenih i drugih struktura. Na to, sada kada se dobila ulaznica za pristup u EU, sa manje suzdržanosti ukazuju i politički i državni čelnici RH. No, ono što je vrlo značajno s tom ocjenom slaže se i većina politički relevantnih stranaka čije glasačko tijelo čine Bošnjaci i Srbi u BiH. To je, konačno, priznao i službeni predstavnik međunarodne zajednice u BiH- visoki predstavnik, tj. OHR.
 
Trebalo je, dakle, proteći petnaestak godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma za BiH, kako bi se shvatilo da je Mirovni sporazum potpisan u Daytonu, a promatran kroz njegov četvrti dodatak ( anex 4), koji nosi naziv Ustav BiH, nepovoljan za Hrvate u BiH.
Moglo je to biti jasno svima koji imaju iole stručnih ili praktičnih znanja o organiziranju i funkcioniranju države još daleke 1995 godine, no, zbog oportunizma ili s odgovorom da je mir važniji od svega, nisu udružili svoj glas s onima koji su vapajem ukazivali na to što će nam se dogoditi. I dogodilo nam se, nažalost,. A ono što je još gore jeste druga notorna činjenica: na nazire se izlaz iz nastalog stanja.
Temeljni oslonac za prihvaćanje tog dijela Mirovnog sporazuma bila je pretpostavka( ili želja-da ne špekuliram) onih koji su imali moć da odlučuju. Ona je bila slijedeća: BiH neće opstati. Ona će se podijeliti na FBiH i RS. Mirovni sporazum jeste samo provizorij i pravna osnova za tu podjelu. Dokaz vidjeli su u tomu što je tim aktom regulirana mogućnost uspostave specijalnih veza (što su smatrali eufemizmom za konfederalne veze) između FBiH i RH, odnosno RS i tadašnje Jugoslavije.
Da, sadašnji Ustav BiH jeste provizorij. To je samo četvrti od ukupno jedanaest dodataka Mirovnog sporazuma. On je provizorij jer nije nikada usvojen u Parlamentu BiH. Ne postoji niti jedna službena verzija Ustava BiH prevedena na tri službena jezika. On nije objavljen niti u jednom službenom glasilu BiH. U njegovom donošenju nisu sudjelovali građani BiH, ili njihovi politički zastupnici. Dakle, proceduralno, formalno a i sadržajno on ne održava volju naroda i građana BiH, kao što je to slučaj s ustavima u demokratskom svijetu. On jeste privremeni pravni akt, ali ne kao osnova za podjelu BiH kako su neki predstavljali, nego osnovica za njezinu reintegraciju, što želi slobodni demokratski svijet. Cijenu te pogrešne pretpostavke mi danas plaćamo i što je još gore dio političkih struktura u njemu ne vidi grešku, nego, snažno podržavani od veliko-srpskih krugova, javno govore kako je greška u Washingtonskom, a ne u Daytonskom sporazumu.
 
O čemu se tu radi? Kao što sam ranije ukazao postojeći ustavni aranžman u BiH je samo dio Mirovnog sporazuma , on je privremeni akt. Ulazak BiH u EU i druge zapadne asocijacije zahtijevat će donošenje Ustava BiH na način kako se to radi u državama koje čine te asocijacije. Neminovno je, dakle, otvoriti priču o ustavnom uređenju. Budući su kroz Daytonski sporazum profitirali na račun drugih, teritorijalno i institucionalno, logično je što srpski politički krugovi u BiH i izvan nje na svaki način žele "ovjekovječiti" postojeće stanje, a u nekim budućim vremenima možda i više od toga. Za tako nešto potreban im je saveznik unutar BiH i oni ga lako pronalaze, kao i ranije, u nekim našim, ne samo političkim, krugovima. To čine tako što velikodušno nude Hrvatima podršku i pomoć za uspostavu trećeg entiteta, naravno nikada na uštrb RS. A to se, između ostalog, postiže i osporavanjem Washingtonskog sporazuma. Svakome tko poznaje stanje i odnose prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma jasno je kako bez tog sporazuma čiji dio je i sporazum RH i RBiH/FBiH o vojnoj suradnji ne bi bilo "oluja" ni na Kupresu ni u Kninu, metaforički kazano. Odnosno da nije bilo Washingtonskog sporazuma danas bi se, vjerojatno, i na graničnom prijelazu u Strmici, između Grahova i Knina, događalo ono što se danas događa u Brnjacima na Kosovu. I ne samo poradi toga. U Washingtonskom sporazumu i kasnije usvojenom Ustavu FBiH -za razliku o Ustava BiH- usvojenog u parlamentarnoj proceduri, jasno i nedvosmisleno je normirano: Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima i građanima RBiH, ostvarujući svoja suverena prava preoblikuju unutarnji ustroj teritorija sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u RBiH u Federaciju BiH, koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima.
Što citirana odredba članka 1. " washingtonskog ustava" znači svakom je jasno: područja na kojima su Hrvati i Bošnjaci činili pojedinačno ili zbirno većinu po popisu iz 1991.godine čine FBiH. Vama koji ste iz Posavine ne trebam objašnjavati kako je po Washingtonskom sporazumu Posavina dio Federacije BiH, a po Daytonskom nije. Prema tome u Daytonskom sporazumu učinjeno je eklatantno i grubo kršenje Ustava FBiH.
 
Evo, to su dva glavna razloga zbog koji se želi osporiti Washingtonski sporazum. Vjerujem da vam je poznato kako se jednako kao Washingtonski sporazum iz istih krugova želi osporiti i tkz. Petričevi amandmani na entitetske ustave, što je jednako opasno po nas. Da se razumijemo. Tim amandmanima učinjen je značajan pomak u ujednačavanju ustavnopravne pozicije konstitutivnih naroda u oba entiteta u tom smislu što su entitetske ustave ugrađene odredbe po kojima su Srbi konstitutivan narod u FBiH, a Hrvati i Bošnjaci u RS. Takvim izmjenama entitetskih ustava formalno pravno su izjednačeni narodi i građani u oba entiteta i stvorena pravna pretpostavka za poništenje posljedica progona i iseljavanja. Time je definitivno isključena mogućnosti npr. da bez suglasnosti političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka u institucijama vlasti RS bude donesena odluka o disoluciji. Ali, tom izmjenom nije učinjen i definitivan iskorak u izjednačavanju pozicija dva entiteta tako što bi se potpuno izjednačili politički sustavi i organizacija vlasti u njima i što bi se promijenio naziv entiteta RS,budući su Hrvati i Bošnjaci konstitutivni element i tog entiteta, u kojem smjeru bi trebalo djelovati i tražiti dograđivanje Petričevih amandmana, a ne njihovo osporavanje.
Pa i pored tih nedorečenosti u Petričevom postupku, učinjenim promjenama u Ustavu RS dobila se pravna, a kroz ustanovu Vijeće naroda i institucionalna osnova za zaštitu prava Hrvata u RS. No, ta poluga poradi našeg nedovoljnog odazivanja na izbore u RS, ispuštena je iz naših ruku, tako da nam umjesto nas i potpredsjednika RS i najveći broj članova Vijeća naroda biraju glasači srpske nacionalnosti.
Ovim primjerom želim ukazati kako naša sadašnja pozicija nije posljedica samo nakaradnog ustavnog uređenja BiH, usput kazano uređenja kojeg ne poznaje povijest države i prava i koje je samo po sebi nepravedno i neodrživo. Ono je i posljedica našeg političkog činjenja, odnosno nečinjenja. Da su vladajuće političke elite u BiH i RH stimulirale izlazak na izbore za tijela vlasti u BiH svih onih Hrvata iz BiH koji su prebjegli tijekom rata u RH u jednakom omjeru kao što stimuliraju Hrvate koji žive u BiH da izađu na izbore za tijela vlasti u RH, stanje bi bilo sasvim drugačije. Ili, npr. umjesto da su se borili, i po potrebi koristili pravo veta odnosno vitalnog nacionalnog interesa, kako bi se u izbornim pravilima u BiH smanjili cenzusi za ulazak stranaka u parlamente na svim razinama, što bi nama kao najmalobrojnijem narodu pogodovalo, naši vični političari su postupali suprotno - podržavali su podizanje izbornog cenzusa što je rezultiralo značajnim smanjenjem broja naših narodnih zastupnika na svim razinama organiziranja vlasti.
Je li sve navedeno u djelovanju naših političkih elita samo nastavak stare politike drugim putem i sredstvima ne smijem tvrditi, ali sve mi se čini da jeste i da će posljedica toga biti tiho iseljavanje i nestanak Hrvata BiH iz onih područja gdje smo tijekom rata opstali kao npr. u Busovači, Uskoplju, Novom Travniku, Sarajevu, Varešu ili gdje se nakon završetka rata značajan broj Hrvata vratio, kao npr. u Jajce, Travnik, Bugojno. Potvrdu tome ne vidim samo u naprijed navedenom, nego i u tvrdokornom nastojanju da se na užem prostoru BiH dobije "naš" treći entitet, iako za takvo nešto uopće ne postoje opravdani razlozi niti uvjeti. Naime, o tome sam ranije govorio na jednoj sjednici HNV, pa ću ukratko ponoviti. Za ostvarenje takva cilja potrebno je ispuniti najmanje tri uvjeta: naš, unutarhrvatski dogovor o tome koja bi područja obuhvaćao hrvatski entitet, suglasnost političkih predstavnika drugih konstitutivnih naroda i pristanak međunarodne zajednice za takav model uređenja BiH.
Ispunjenje ni jednog od tih uvjeta ne držim izglednim, ni u bliskoj budućnosti. Naime, ne jedanput međunarodna zajednica, ili točnije kazano njezini najutjecajniji predstavnici - a mirne duše mogli bismo dodati i najodgovorniji za dugogodišnju krizu u kojoj se BiH, nalazi jer su nametnuli model koji generira sukobe i probleme-kazali su kako nema govora o uspostavi trećeg entiteta. Da odista tako misle, zorno je iz slučaja tzv. Hrvatske samouprave, kada su poduzeli sve, pa i represivne mjere, kako bi u začetku sasjekli uspostavu trećeg entiteta.
Ali, kad bismo njihov pristanak i imali, kojom bismo cijenom morali platiti suglasnost naših konstitutivnih partnera, pitanje je svih pitanja.
O iskrenosti banjolučkih partnera sadržanih u posljednje vrijeme u sve češćem razumijevanju za nezadovoljstvo Hrvata, suvišno je trošiti vrijeme i riječi. Oni bi rado prihvatili hrvatski entitet u BiH, jer bi to definitivno potvrdilo opstojnost njihova entiteta, ali za njegovo konstituiranje ne bi ustupili ni pedalj RS.
To je, manje-više, poznato svakome.
A što je s drugim partnerom? Je li navodni Tihićev (predsjednik SDA) pristanak na onaj dio tzv. Prudskog dogovora (koji nikad nije ni parafiran), a koji se odnosi na model unutarnjeg uređenja BiH zasnovan na četiri federalne jedinice i njegov pristanak da uz RS, treću čini posebna, hrvatska federalna jedinica s diskontinuitetom teritorija- kako tvrde, istina povjerljivo i u užim stranačkim krugovima, hrvatski akteri tog dogovora? Tihić je više puta osporio svoj pristanak. Inače, sumnjam kako bi Tihić pristao da u tu hrvatsku jedinicu ulazi Mostar kao glavni grad ili npr. općine u kojima Hrvati čine većinu, a u kojima su, inače ostvarili značajan gospodarski razvitak, kao npr. Kiseljak, Vitez, Žepče ili značajan povratak kako npr. Jajce, Bugojno, Travnik. Ako je odista i na to pristao , ne vjerujem da bi to mogao o provesti. Prije bih kazao da je on, ako je na nešto pristao, pod tom hrvatskom jedinicom podrazumijevao sve ono što bi za nas preostalo da je uspješno realizirana u Zenici dogovorena "Operacija Neretva 93" o čijim posljedicama u Grabovici, Uzdolu, Trusini, Jablanici... svoj pravorijek treba dati Sud BiH. Vjerujem kako bi pristao, da se tome još pridoda područje posavske županije, naravno bez održačke općine i to bi bilo to. Hrvatska federalna jedinica s diskontinuitetom teritorija. O posljedicama takva rješenja ne treba ni govoriti. Bila bi to reliquiae reliquiarum hrvatstva u BiH.
Eto, to je cijena koju bismo platili da bismo dobili, što? Prestale bi priče kako su hercegovački Hrvati taoci bosanskih Hrvata. Na psihološkom planu osjećaj ravnopravnosti s drugima, jer i mi bismo imali svoj entitet. Na ustavnopravnom planu zastupnici iz tog entitetića dobili bi pravo na entitetsko glasovanje. Je li to to? Može li se na tome postići hrvatski konsenzus u BiH?
Osobno mislim da ne može i da to nije ono čemu bismo trebali težiti. Poradi toga je rasprava o trećem entitetu nužna samo kako bismo se te zablude što prije oslobodili.
U početku sam kazao kako je od toga kako nismo jednakopravno s drugima gora činjenica što mi ne naziremo izlaz iz nastalog stanja, a sada bih dodao ili izlaz tražimo u rješenju koje je neostvarivo.
Nažalost, to je naša politička realnost. Na ovom pitanju, pitanju naše političko pravne pozicije, sada kada smo postigli interni konsenzus o našoj neravnopravnosti i političku podršku za takvu ocjenu drugih, mi nemamo odgovor, ili nudimo pogrešan odgovor.
 
Stanje, međutim, nije tako da izlaz i perspektivu ne vidim. Naravno, nužna je ustavna reforma, ali i promjena političkog djelovanja. Potreban nam je konzenzus, ne samo o ocjeni stanja, nego i o tome što želimo.
 
Danas, politički, vjerski, intelektualni krugovi u Hrvata BiH su podijeljeni na pitanja što i kako dalje.
Mogućnosti i perspektive po mojem sudu postoje, ako bismo se mogli dogovoriti o slijedećim:
-        nerealno je očekivati da će međunarodna zajednica putem neke nove međunarodne konferencije rješavati pitanja ustavnog uređenja BiH (Dayton 2);
-        nerealno je očekivati a to bi bilo i pogubno za nas, da se uspostavi treći-hrvatski entitet i od toga treba javno odustati;
-        izmjene postojećeg stanja moguće je samo kroz institucije postojećeg političkog sustava-demokratskim putem za što je potrebno snažnije i brojnije sudjelovanje u strukturama vlasti na svim razinama vlasti od općine, kantona, entiteta do države;
-        za naše brojnije i snažnije sudioništvo u institucijama vlasti potrebna je promjena izbornih pravila ( bar povratak na prvobitna rješenja) i politički savez stranaka za slijedeće izbore na osnovu partnerstva relevantnih političkih stranaka, a ne majoriteta HDZ BiH;
-        stimulirati masovniji izlazak na izbore za parlamente u BiH osobito u RH
-        organizirati širi znanstveno-politički skup na današnju temu u BiH, uz sudjelovanje znanstvenika i političara i RH po mogućnosti iz inozemstva na temu položaja Hrvata u BiH i ustavne transformacije BiH, a što bi poslužilo kao osnova za usklađeno djelovanje političkih stranaka u BiH.
Predlažem da organizator tog skupa bude „Prsten“, ali u BiH.
 |    Ispis stranice


Tagovi:    

blog comments powered by Disqus

Uvodno izlaganje prof.dr.sc. Ivana Lovrinovića

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma u Parizu prosinca 1995.g politički predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatili su političku podjelu i strukturu vlasti, o čemu se pregovaralo u Daytonu. Najveći doprinos sporazuma je u uspostavi mira. Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao država koja se sastoji od dvije cjeline: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustav BiH je sva tri naroda proglasio konstitutivnim i ravnopravnim i to je vrlo važna činjenica.

Međutim, provedba ustavnih odredbi u život je problem i na tom području bujaju manji ili veći sukobi kako na najvišim tako i na nižim razinama vlasti i društva. Pored toga, postojanjne svojevrsne države u državi - Republike Srpske- je čimbenik koji negativno djeluje na Muslimane (Bošnajke) i Hrvate jer usmjerava BiH prema državi u koju bi činile tri nacionalne državice a to opet otvara pitanje podjela, prebrojavanja i otvara stare rane koje su BiH tijekom povijesti uvijek vodile prema nemiru, sukobima i nemogućnosti zajedničkog života. Hoće li BiH biti država sa tri nacionalne državice ili jedinstvena država u kojoj će sva tri naroda moći konzumirati svoja ustavna prava ključna su pitanja i izazovi za narode koji tamo žive ali i za međunarodnu zajednicu. Međunarodna zajednica je čuvar postojećeg, a postojeće je neodrživo za budućnost BiH.
Zbog ovih ključnih razloga može se govoriti o Daytonu 2 koji bi trebao riješiti spomenuta ključna pitanja.
Ono što jedino može otvoriti perspektivu narodima BiH jest budućnost za koju svi trebaju dati određene žrtve, odnosno ustupke. Proces priključenja Europskoj uniji treba biti onaj smjer gdje će sva tri naroda naći svoje interese i vidjeti mogućnost boljeg i sretnijeg života i suživota. Europska unija i jeste nastala na ideji udruživanja kako bi se izbjegli budući sukobi među narodima. BiH ne smije ostati „prokleta avlija“ u središtu Europske unije jer to destabilizira nju samu a i pokazuje njenu nemoć da u vrijeme globalizacije riješi teške probleme u BiH. BiH je trebala već ući u Europsku uniju prije svega iz političkih razloga, a to bi onda otvorilo prostor za ekonomske i socijalne reforme. Sigurno je da će ulasku u EU morati prethoditi politički zahvati koji će izazvati veliku buru ali će narodima dugoročno jamčiti perspektivu boljeg života. Neprihvatljivo je da se mir i politički život u BiH odvija po modelu 2:1 gdje će predstavnici pojedinih naroda u političkim institucijama zauzimati onu poziciju koja im trenutno odgovara a u cilju obrane postojećeg. To je formula uz koju jedan nacionalizam hrani drugi i vuče daljnjim podjelama a BiH je zemlja koja se ne može podijeliti i tu činjenicu posebno nakon krvavog rata treba svatko razuman prihvatiti.
Tek potom neće se govoriti o BiH u smislu budućnosti nezavršenog rata, ili podijeljenom društvu i nestabilnoj državi. Danas je BiH zemlja gdje je najveća nezaposlenost u Europi, teška socijalna situacija i izostanak perspektive zbog čega rastu strahovi i buja negativna energija.
Hrvatski narod u BiH ima tri velika problema i BiH: nemogućnost konzumacije Ustava na nižim razinama, nemogućnost povratka na svoja ognjišta posebice u Republici Srpskoj i politička razjedinjenost pri čemu je stvoren sloj politokracije koja se sve više brine o sebi.
Udruga „Prsten“ ovim okruglim stolom želi kao nepolitička organizacija otvoriti razgovore o najvažnijim pitanjima o položaju i životu i hrvatskog naroda u BiH ali i čitave BiH jer nam je jasno da bez zajedničkog boljeg suživota nema opstanka niti državi BiH. Dosadašnja pomoć Hrvatima u BiH je bila nedovoljna, često se osjećaju zaboravljenim od matice a političke strukture iz Hrvatske su uglavnom o izborima svraćale u BiH i nudile obećanja uglavnom nikada ostvarena. BiH je prevažan strateški interes Hrvatske u svakom pogledu i morala bi biti daleko više u žiži službene politike. No, razumljivo je i to da se i sam Hrvatska u ovim teškim vremenima bori sa očuvanjem svoje pozicije, svoga suvereniteta i pripremama za ulazak u EU. Unatoč tome, veća briga i konkretne akcije za poboljšanje položaja hrvatskog naroda u BiH i očuvanje BiH kao suverene države moraju biti strateški interes Hrvatske.
Sudionici razgovora na okruglim stolovima koje ćemo organizirati zasigurno će iznijeti vrijedna razmišljanja i ideje od kojih neke mogu biti primijenjene kao konkretna rješenja. Akademska atmosfera i znanstveni pristup biti će polazište našega rada kako bi se izbjeglo politiziranje već ionako užarene situacije u BiH. Nadamo se da će to biti dobra podloga za bolje koncipiranje i hrvatske vanjske politike prema BiH a i za poboljšanje stabilnosti same BiH i suživota sva tri naroda.  Zato će naši napori biti usmjereni prema budućnosti i rješenjima koja će poboljšati položaj hrvatskoga ali i druga dva naroda u BiH. U tom smislu važna je otvorenost, iskrenost i dobronamjernost u dijalogu i nuđenju rješenja jer je to jedina podloga za zaokret situacije u ovoj podijeljenoj i napaćenoj zemlji.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga bosanskih Hrvata "Prsten"
Ulica grada Vukovara 235
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: prsten@udruga-prsten.hr
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557
ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.