DOBRODOŠLI NA WEB-STRANICE UDRUGE "PRSTEN"
Udruga bosanskih Hrvata "PRSTEN" vodeća je, nepolitička i neprofitna Udruga u Hrvatskoj za promicanje i zaštitu tradicije, kulture, gospodarske suradnje, druženja i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s ciljem očuvanja temeljnih vrijednosti i jedinstva hrvatskog naroda i njegova prosperiteta. Organizirana je kao nevladina, nepolitička, neprofitna organizacija, a financira se članarinama, sponzorstvima i donacijama dobrih ljudi.

 
 
 
 
Prsten Skip Navigation Links

sij
19

Bosna i Hercegovina: od društva neravnopravnosti do zajednice ravnopravnosti

U Bosni i Hercegovini postojali su određeni strukturni sociopolitički razlozi koji su doveli do rata. Rat je zaustavljen, ali strukturni uzroci koji su do njega doveli još nisu riješeni. Suština problema leži u tome da nema minimalne suglasnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata o ustrojstvu države i raspodjeli moći u njoj pa samim tim niti o vrijednostima i normama zajedničkog života. Upravo te okolnosti proizvode čitav niz specifičnih problema koji sprečavaju funkcionalnu organizaciju države i društva (politički sustav ustrojen je prema 14 ustava u kojemu se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije).

 

TRI NACIJE ZA RAZLIČITE OPCIJE

 

Glavni je protivnik postojećeg ustavnog modela države i demokracije bošnjačka politička i društvena elita čije je temeljno ideološko polazište „moderna građanska država“ iza kojeg se zapravo krije unitarna građanska država u kojoj bi bila institucionalizirana politička prevlast bošnjačke nacije kao najbrojnije zajednice. Opravdanje tog polazišta traže u postavci o bosanskom ili bošnjačkom narodu kao jedinom suverenu jer su navodno samo Bošnjaci lojalni bosanskoj državi, dok Srbi i Hrvati doživljavaju kao svoje države Srbiju i Hrvatsku. „Srpska nacionalna država“ unutar BiH legitimirana je plebiscitom Srba, a stvorena je na temeljima etničkog čišćenja i drugim političkim akcijama tijekom rata. Ključna teza srpske političke elite jest da je Republika Srpska stekla i održala teritorijalni i legalni kontinuitet od proklamiranja 9. siječnja 1992. do danas, time ona nije nastala Daytonskim mirovnim sporazumom, pa se ne može ni ukinuti revizijom tog sporazuma. Realno rješenje svojeg pitanja vide u očuvanju svojeg entiteta jer je srpska politika od svih ciljeva ostvarila samo taj jedan – i taj je podjela BiH, a konačno u odcjepljenju i nadi za pripojenjem Srbiji.

 

U Bosni i Hercegovini najteže je rekonstruirati nacionalnu ideologiju i politički program hrvatske političke elite zbog lutanja i „dvostruke politike“ prouzročenih vanjskim ograničenjima i vlastitim nesposobnostima i nedoumicama (Kasapović, 2005., 175). Ona se najprije uključila u procese „fragmentacije“, a potom je pristala na proces rekonstrukcije bosanske države. Ta su lutanja naposljetku dovela do stvaranja bošnjačko-hrvatske Federacije i konačno do teme koju danas nazivamo neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini

 

LICEMJERNA POLITIKA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

 

Bošnjačko-hrvatska Federacija uspostavljena je na najnepovoljnijim strukturnim pretpostavkama. Čine je dva segmenta vrlo različite veličine, u kojem Bošnjaci s 2/3 potpuno dominiraju. U takvim je uvjetima hrvatska zajednica objektivno izložena pokušajima asimilacije ili marginaliziranja. Stoga se hrvatska politička elita zauzima za stvaranje hrvatskog entiteta i rekonstrukciju cijele države u savez nacionalnih entiteta ili republika.

 

Međutim, taj pokušaj da osnuje treći entitet povezivanjem kantona s hrvatskom etničkom većinom u jednu političku cjelinu već je jednom osujetila međunarodna zajednica u jesen 2001. godine. Od te godine međunarodna zajednica počinje otvoreno diskriminirati hrvatski položaj u BiH. Tako je primjerice demokratsko načelo o ustrojstvu Predsjedništva države više puta bilo narušeno na štetu Hrvata. Najdrastičniji slučaj zbio se kad je, nakon političkog sukoba oko uspostave hrvatske samouprave, visoki predstavnik smijenio hrvatskog člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića. Zamijenio ga je politički potpuno nepoznati Hrvat iz SDP-a koji je izabran u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sa šest glasova zastupnika: pet bošnjačkih i jednim srpskim. Sličan se scenarij ponovio i nakon što je novi visoki predstavnik 2005. godine smijenio Dragana Čovića s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog sumnji upletenost u korupcijske afere. Na njegovo je mjesto ponovnoizabran kandidat glasovima devet bošnjačkih zastupnika i samo dva od sedam hrvatskih zastupnika. U oba je slučaja na dvostruk način narušeno demokratsko načelo o ustrojstvu Predsjedništva države: član nije izabran općim i izravnim izborima te ga nije izabralo hrvatsko biračko tijelo pa su novi članovi među onima koje su trebali predstavljati doživljavani kao potpuno nelegitimne političke fi gure (Kasapović, 2005, 179…). Takav se trend nastavio i na općim izborima 2006. i 2010. godine, kad je Željko Komšić izabran za hrvatskog člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka. Bizaran je podatak da je na predsjedničkim izborima 2010. ukupan broj ljudi koji su glasovali za hrvatskog člana Predsjedništva bio viši od ukupnog broja Hrvata s pravom glasa u BiH. Ostali ozbiljni vidovi majorizacije ogledaju se u nepostojanju javne televizije na hrvatskom jeziku te nazivanju obrazovnog sustava po hrvatskom planu i programu segregacijom. Drastičan je primjer i način uhićenja desetorice predstavnika hrvatskog naroda ponosne Posavine, pripadnika HVO-a u Orašju u listopadu 2016. godine.

 

Lako je zaključiti da problemi u zemlji ne dolaze samo sa strana različitih nacionalnih političkih elita, nego i međunarodne zajednice. Najveći paradoks djelovanja međunarodne zajednice u BiH ogleda se u činjenici da Europska unija Bosni i Hercegovini uvjetuje primanje u članstvo samo u slučaju snažne državnosti, ali različite, odnosno ne sve aktere u zemlji, ne želi primorati u tom nastojanju. Tako dolazi do apsurdne situacije da cijela zemlja, a najčešće hrvatska zajednica, biva kažnjena u slučaju nepoštivanja zahtjeva međunarodne zajednice dok Republika Srpska, koja u najvećem broju slučajeva ignorira te zahtjeve, obično ne snosi ozbiljne posljedice. Takvom je licemjernom politikom zapravo cijela zemlja postala taocem Republike Srpske i zajednicom neravnopravnosti.

 

BIH JE MEĐUNARODNO ZADANA I ČUVANA DRŽAVNA ZAJEDNICA

 

Nažalost, niti novija politološka istraživanja (Wolfgang Merkel; ClausOff e, 2010.) ne idu u prilog stabilnoj budućnosti zemlje, koja pokazuju da se multietničke države znatno teže konsolidiraju kao demokracije te pokazuju da su one povijesne iznimke, a nikad trajne vrijednosti.

 

Prema Erichu Reiteru (2005.) središnje pitanje za trajno rješavanje sukoba u BiH glasi: je li trajni mir bez mijenjanja granica moguć? Jer trenutačne granice i teritorijalna situacija bili su uzrok sukoba, a to su očito još uvijek. Na pitanje zašto međunarodna zajednica nije pokušala pregovorima sa zainteresiranim stranama izmijeniti granice i podijeliti teritorij BiH, kako bi potencijal za sukob bio ublažen i time spriječen rat, Reite daje sljedeće objašnjenje: Od strane međunarodne zajednice prvi je prigovor promjeni granica i ostvarenju prava naroda na samoodređenje bio temeljne prirode: multietnički koncept za BiH mora se održati jer je nacionalistička politika dovela do rata i etničkog čišćenja te se stoga ona ne smije legitimirati. Ovaj ideološki argument pratio je pragmatično-politički argument. Takav čin bi predstavljao „sklizak teren“ za cijelu međunarodnu zajednicu. Želja za izmjenama granica i odcjepljenjima dobila bi poleta te se vrlo vjerojatno prelila i na Zapadnu Europu te bi se Versajski mirovni sporazum, na kojem počiva moderna Europa, mogao urušiti. Argumentacija, dakle, ukratko glasi: ako se jedan međunarodni ugovor kakav je Daytonski mirovni sporazum revidira, to može dovesti do revizije i drugih međunarodnih ugovora te dekonstrukciji granica u cijeloj Europi. Ti su strahovi doveli do moralno-političke trgovine pa se legalizacija Republike Srpske ne može shvatiti nikako drukčije nego kao ustupak međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim Srbima zbog izvanjski nametnutog prihvaćanja odluke njihovih vođa da Srbi ostanu živjeti u granicama BiH protivno političkoj volji većine. Legalizacija Federacije bila je manji ustupak međunarodne zajednice Hrvatima kako bi ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, unatoč tome što je tijekom rata bilo očito da su i oni većinom „povukli“ svoj pristanak na život unutar granica BiH dan na referendumu 1992. godine. Te oscilacije objašnjavanju zašto se međunarodna zajednica ne usuđuje radikalnije mijenjati postojeću državnu strukturu Bosne i Hercegovine. To ujedno objašnjava i činjenicu što državni ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava tradicionalno pravo naroda na samoodređenje, čime je Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini uskraćeno pravo na odcjepljenje. BiH je, dakle, međunarodno zadana i čuvana državna zajednica, pa je svaki pokušaj da se to stanje promijeni u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa uzaludan i besmislen.

 

RJEŠENJE ZA PRAVEDNU BIH

 

Prema tome, glavnim političkim i društvenim akterima u Bosnii Hercegovini preostaje da prihvate stvarnost - život u podijeljenom društvu. Potrebno je napomenuti da je Bosna i Hercegovina prema svim kriterijima političkih znanosti tipično podijeljeno društvo te da ona nikada nije bila idilični prostor suživota tri nacije i tri vjere (iako se to nekome sredinom osamdesetih zbog snažne komunističke represije moglo tako činiti). Njezini su društveni, vjerski i etnički rascjepi duboko ukorijenjeni u njezinoj povijesti, te nisu nastali ni 1990., ni 1995. godine izvanjskim putem, kako se to često tvrdi. Ukratko, od triju država što su vladale Bosnom od polovine XIV. do kraja XX. stoljeća, Muslimani su se masovno vjerski i politički vezali samo uz Osmansko Carstvo, Hrvati su masovnije bili naklonjeni samo Austro-Ugarskoj, a Srbi Jugoslaviji (Kasapović, 2005.). Dakle, tijekom više od pet stoljeća povijesti pripadnici triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica nikad nisu trajno, zajedno i masovno imali istu orijentaciju i viziju države.

 

Kako bi život u podijeljenom društvu bio moguć, državu treba dosljedno urediti kao konsocijacijsku demokraciju (model je razradila M. Kasapović, 2005.). Bosna i Hercegovina također nije održiva kao neetnička ili „upravno-teritorijalna“ federacija po uzoru na Sjedinjene Države ili Njemačku, a njezine se okolnosti bitno razlikuju od okolnosti koje su dovele do stvaranja Švicarske Konfederacije. Niti se njezine etničke zajednice mogu zadovoljiti nekom vrstom „neemocionalnog regionalizma“ svojstvena zapadnim nacionalnim državama. Dakle, prvi uvjet stvaranja samoodržive demokratske države jest slobodno teritorijalnopolitičko organiziranje triju glavnih nacionalnih zajednica.

 

Od srpske se strane ne može očekivati odustajanje od koncepta nacionalnog teritorijalno-političkog organiziranja pa bi bilo uzaludno inzistirati na tome. Srbima bi se zato moglo predložiti preuređenje sadašnje Republike Srpske u dva ili tri kantona u kojima bi Srbi bili većina. Federacija bi se mogla teritorijalnopolitički preurediti tako da se od sadašnjih deset stvori četiri ili pet kantona s hrvatskim i bošnjačkim većinama. Svi kantoni činili bi federalne jedinice Bosne i Hercegovine kao etničke savezne države. Time bi prestale postojati i Republika Srpska i Federacija BiH kao zasebne državnopolitičke cjeline. Istodobno, etničkim kantonima bili bi normativno dopušteni različiti oblici kulturne, privredne i političke suradnje i povezivanja. Etničke zajednice sada su uglavnom jasno zemljopisno koncentrirane i među njima nije više teško povući teritorijalne granice te je upravo ta okolnost glavna posljedica rata. A sadašnje stanje namjerno kreiranih umjetnih administrativnih granica među kantonima i davanje administrativnih imena federalnim kantonima/županijama samo prikriva činjenicu kako je na djelu zapravo etnička teritorijalno-politička samouprava.

 

Ovim bi rješenjem sve strane nešto izgubile i nešto dobile. Čini se, dakako, da bi srpska strana izgubila najviše jer bi ostala bez vlastite „države u državi“. No, to bi bilo nadoknađeno bošnjačkim i hrvatskim pristajanjem na teritorijalno-političko organiziranje Srba u etničkim federalnim jedinicama - i to, nažalost, bez mogućnosti revidiranja granica područja koja su nasilno zauzeta u ratu etničkim progonima i zločinima - pod uvjetom sankcioniranja zločina. Bošnjaci bi dobili integriraniju bosansku državu od dejtonske, a Hrvati nacionalnu teritorijalno-političku samoupravu u postojećim državnim okvirima.

 

Drugi je uvjet da glavne političke institucije moraju biti ustrojene sukladno načelima razmjernosti i paritetnosti, kao što bi morale biti i jasno utvrđene ustavne veto točke u političkom sustav i jasno određeni ustavni veto akteri. U mješovitim etničkim kantonima morala bi biti zajamčena veća prava malobrojnijoj zajednici u vidu prednosti pri zapošljavanju te sva normirana prava propisana međunarodnim konvencijama o zaštiti manjina. Time bi unutar jedne države konačno sve tri zajednice stekle sva objektivna obilježja prema kojima se mogu identificirati kao moderne nacije: teritorij, autonomni politički status, jezik, kultura, povijest. U takvim bi se uvjetima etnički nacionalizam mogao napokon pretvoriti u etnički regionalizam koji ne bi dovodio u pitanje granice države i ne bi stvarao nepremostive prepreke istodobnom razvoju dvostruke lojalnosti građana: prema vlastitoj naciji i prema zajedničkoj državi (vidi detaljno u: M. Kasapović, Bosna i Hercegovina - podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb, 2005.).

 

Uporište navedenim tvrdnjama u ovom tekstu daje i Rezolucija Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine (2013/2884(RSP)) koja navodi da je „ustavna reforma ključna za preobrazbu Bosne i Hercegovine u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu; …uključujući spajanje nekih kantona i preraspodjelu nadležnosti radi pojednostavnjenja njezine složene institucionalne strukture, osiguravanja uravnotežene zastupljenosti svih konstitutivnih naroda i građana, suzbijanja etničke diskriminacije i kako bi državni aparat postao funkcionalniji...“. U daljnjem tekstu Europski parlament navodi da su složene i neučinkovite institucije i pasivnost političkog vrha BiH te njihova nemogućnost da postignu kompromis ključni uzrok zastoja države na putu prema EU-u te ponovno naglašava da su izgledi za članstvom ponuđeni Bosni i Hercegovini isključivo kao jedinstvenoj državi.

 

Zaključak je da je za BiH u postojećem ustavnom okviru i geopolitičkoj situaciji ispunjavanje kriterija iz Kopenhagena i time pridruživanje EU-u praktički nemoguće izvedivo. Rješenje za pravednu Bosnu i Hercegovinu postoji, ali njegova realizacija ovisi o političkoj situaciji u regiji, konkretno od napretka u EU integracijama Republike Srbije. Kad se Srbija približi dovoljno blizu članstvu u EU-u, svaka će fantazmagorija o odcjepljenju Republike Srpske biti najodlučnije odbačena. Tad će se moći pokrenuti spomenuti model uređenja države i društva koji će konačno okončati i majorizaciju Hrvata u BiH i time stvoriti pravednu BiH. Svi drugi modeli i politike koji Bosnu i Hercegovinu žele rascijepiti i spojiti susjednim zemljama, kao i oni koji je predstavljaju kao zemlju samo jednog naroda neprihvatljivi su, jer na duge staze rade zapravo protiv te iste zemlje. Jer čvrsta i stabilna Bosna i Hercegovina moguća je jedino kao zemlja tri konstitutivna i ravnopravna naroda i svih njezinih građana. Svako rješenje koje ne prihvaća tu činjenicu dovest će, kako je to Kasapović ispravno dijagnosticirala, do stoljeća tenzija, ratova i revanšizma.

 

dr.sc. Tado Jurić

(Tekst: izražava stajalište autora, a ne Udruge Prsten)

 |    Ispis stranice


Tagovi:    

blog comments powered by Disqus

KLUB ZNANSTVENIKA

Okuplja i povezuje znanstvenike i druge članove, koji imaju akademske znanstvene titule ili se bave znanstvenim radom, u okviru Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“, a djeluje na području Republike Hrvatske sukladno Statutu Udruge i Zakonu o udrugama.


Programski cilj: Povezivanje i suradnja znanstvenika i članova Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ u svrhu promicanja, razvoja i očuvanja prosvjetnih, znanstvenih, kulturnih, gospodarskih, informacijskih i povijesnih vrednota i postignuća Hrvata i drugih građana iz Bosne i Hercegovine.

 

VIJEĆE KLUBA

Vijeće Kluba od devet članova čine predsjednik i zamjenik predsjednika Kluba i sedam članova izabranih na prijedlog predsjednika, vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti znanstvenih područja.

Vijeće Kluba razmatra i donosi program rada Kluba, izviješće o radu te druge aktivnosti vezane uz rad Kluba. Vijeće Kluba bira se na dvije godine, a mandat se može ponoviti.
 

PREDSJEDNIK KLUBA

 

prof.dr.sc. Ivo Grgić


• poljoprivredne znanosti
• Institucija: Agronomski fakultet Sveučilišta Zagrebu
• e-mail adresa: igrgic@agr.hr

 

ZAMJENIK PREDSJEDNIKA KLUBA

 

dr.sc. Krunoslav Zmaić

 

poljoprivredne znanosti
• Institucija: Poljoprivredni fakultet Sveučilišta u Osijeku
• e-mail adresa: kzmaic@pfos.hr

 

ČLANOVI VIJEĆA:

 

1) Dr.sc. Vjekoslav Bratić


2) Mr.sc. Mario Raguž


3) Prof.dr.sc. Ivo Matić


4) Dr.sc. Vladimira Vuletić


5) Prof.dr.sc. Darko Tipurić


6) Dr.sc. Josip Burušić


7) Izv.prof.dr.sc. Viktor Milardić

KAKO POSTATI ČLANOM KLUBA ZNANSTVENIKA?

Član Kluba može biti državljanin Republike Hrvatske, strana osoba koja ima stalni ili privremeni boravak u Hrvatskoj i pravna osoba koja dragovoljno pristupi Klubu, sukladno Pravilima Kluba znanstvenika. Članovi su Kluba istodobno i članovi Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ sukladno odredbama Statuta Udruge.

Članovi Kluba mogu biti:

  • redoviti
  • počasni
  • pridruženi.
Redoviti i počasni članovi mogu biti fizičke, a pridruženi članovi pravne osobe.
Redoviti članovi Kluba mogu postati sveučilišni profesori i drugi članovi Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ koji imaju magisterij i doktorat znanosti, ili su se istaknuli svojim znanstvenim radom.
 
 

Kontaktirajte nas:
Udruga bosanskih Hrvata "Prsten"
Ulica grada Vukovara 235
10 000 Zagreb
tel: +385 1 6133 788
fax: +385 1 6133 797
web: www.udruga-prsten.hr
e-mail: prsten@udruga-prsten.hr
Osnovni podaci:
OIB: 92653606230
Matični broj: 2005557
ŽIRO RAČUN:
Hrvatska poštanska banka d.d.
IBAN: HR0323900011100328241
VALUTA: EUR
Linkovi

Sva prava pridržana © Copyright 2008-2015 | Datum zadnje izmjene: 23.01.2015. |  Razvoj i podrška:  IN2 d.o.o.